Savjeti: Na razgovor za posao povedite Vidovitog Milana, pojedite nešto meskalina i coupe poudre. Možda, nažalost, preživite.

Umro sam skoro od smijeha i bijesa kada sam na jednom portalu pročitao što bi poslodavci trebali pitati čovjeka koji je došao na razgovor za posao, a što bi ovaj jadnik trebao odgovoriti.

Životinje, dokazano je, imaju u sebi gospodina Šestu i gospodina Čulu, pa bi sigurno bolje prošle na tom razgovoru od čovjeka. Čovjek je tu gospodu izgubio tijekom kontraevolucije. Zato bi mu, prema ovom sranju od savjeta kojega nemogu vjerovati da je netko objavio, bilo najpametnije da sa sobom povede Vidovitog Milana ili barem Veru Čudinu.

Ipak, obzirom na njihove honorare, možda bi mu bilo jeftinije da prije razgovora pojede malo ludih gljiva ili meskalina. Možda mu otvore svijest, podignu je na jednu drukčiju, višu razinu, pa nekim čudom uspije shvatiti pitanja poslodavca.

Za odgovore na ta pitanja ne bi mu pomogle niti gljive niti kaktusi. Možda jedino tretman elektrošokovima uz dodatak tripa, tako da blebeće što mu toga trenutka padne napamet. Možda bi najbolje bilo da šmrkne malčice praha coupe poudre, mješavine otrova žaba, crva i biljaka koji od čovjeka privremeno učini živućim mrtvacem. Zombijem koji ne pokazuje većinu vitalnih znakova života, ali je svega svjestan. Jebiga, problem je što je svjestan. Možda ipak da pojede malo više tog praha i što prije umre da se više nemora mučiti živući život poslušnog roba i glumeći shizofrenog radoholičara.

Evo tih pitanja i objašnjenja, pa sami zaključite biste li se smijali ili plakali:

Možete li raditi ovaj posao? – Snaga

“Nije dovoljno samo savladati određene vještine – kandidat mora pokazati da ima odlike lidera (samostalnost u obavljanju posla) te socijalnu inteligenciju (sposobnost njegovanja kvalietnih međuljudskih odnosa, suradnje i sl.) Stručna znanja i vještine pomoći će vam u razvoju karijere tj. napredovanju. Ipak, nakon određenog stupnja napredovanja postaje važniji vaš karakter nego vještine koje ste savladali. Gledajući komad papira (životopis) teško je odrediti što su zaista nečije jake strane i slabosti. Poslodavac će u razgovoru tražiti konkretne primjere: u čemu ste dobri, što ste napravili krivo (ali i što ste iz toga naučili).”

– Pa jebote, kako da netko zna može li raditi neki posao u nekoj tvrtki, kada ga još nije niti počeo raditi ?!  A na ostatku podpitanja bi pozavidio i Gestapo.

Hoćete li voljeti ovaj posao? – Motivacija

“Mladi zaposlenici ne žele biti dobro plaćeni zato što naporno rade – obrnuto: rade naporno zato jer uživaju u onome što rade i vole savladavati izazove koji stoje pred njima. Poslodavci koji prepoznaju razliku imat će priliku zaposliti kvalitetnije ljude.”

– Bjesnim i smijem se istodobno. Zaposlenici ne žele raditi za plaću, nego jer uživaju u poslu?! Ne znam da li je to potrebno komentirati. Tipičan robovlasnički način razmišljanja, koji nam je nekako preko medija, i u stanju opće letargije, postao normalan, što je potpuno abnormalno. Takve bi osobe, ako uopće postoje (u što sumnjam), trebalo podhitno hospitalizirati u neku od ustanova za liječenje teških psihičkih poremećaja, jer žele živjeti kako bi radili, a ne obrnuto. To je potpuno neprirodno i nezamislivo u životu bilo koje životinje. Ne bi ja takvog zaposlio niti da mi plati.

Hoće li nam biti ugodno raditi s vama? – Uklopljenost

“Iznimno je važno kako će se nova osoba uklopiti u poslovni kolektiv. Pretpostavka je sljedeća: kada iskusan, stariji zaposlenik dođe u novu tvrtku, potpuno novo okruženje, on već sve zna. Ali se teže uklapa. Čak 40% seniora napuste tvrtku ili dobiju otkaz u prvih 18 mjeseci. Ne radi se o tome da su u pitanju nekompetentni ili loši ljudi – naprosto se nisu uklopili.”

– Pa naravno da napuste tvrtku  ili dobiju otkaz jer psihički sazrela osoba koja je iskusila život i koja još ima malo samopoštovanja, zna da se ne živi od zraka nego od plaće. I od njih se traži da se dokazuju na način da uvjeravaju poslodavca kako im plaća nije bitna nego savladavanje novih izazova ?! Ma odjebite. Imao je taj izazova u životu dovoljno. Sada samo želi pošteno raditi kako bi dobio poštenu plaću. Ali… Neće ići. Odmah ga okarakteriziraju kao relikviju socijalizma. Iz toga proizlazi da je općeprihvaćeni kapitalizam kod nas raditi besplatno i uživati u izazovima?! Ma dajte, nemojte me… A najgore je što je ono prvo, raditi i ne dobivati plaću, postalo normalno. A država koja je relativno nedavno pro forme donijela zakon kojim se takav poslodavac teško kažnjava, u tome svesrdno podupire tog istog poslodavca ne čineći ništa. Zato u mnogim tekstovima spominjem složenicu korporbankpolit elite. Neće svoj na svoga, jer se trebaju.

Znate li što radi pirana u rijeci ? Umire.

Znate li što radi pirana u rijeci ? U strahu, skamenjena, čuči skrivena među razgranatim mangrovim korjenjem. A znate li što radi pirana kada je ubacite u akvarij? U strahu čuči u kutku akvarija, gotovo neprimjetno lelujajući tek toliko da se održi na željenoj dubini. Pod stresom je, kao i ona pirana na slobodi u nekoj južnoameričkoj rijeci. I zato će ubrzo uginuti.

Ali znate li što radi pirana kada je u jatu sa još 50-tak pirana ? Napade i ždere ostale ribe i životinje koje upadnu u rijeku baš u trenutku kada su gladne. A ribe su, vjerujte, stalno gladne. To su najmoćniji grabežljivci, pored ptica, koje postoje na Zemlji. Samo su većinom male, pa nisu opasne po ljude i druge veće životinje.

Čovjeka ne napadaju niti približno tako često, kako je to malograđanski, primitivni i senzacionalistički Hollywood prikazao. Valjda im neki previše smrde po besćutnosti, korupciji i lopovluku, a drugi vonjaju po siromaštvu i nisu baš uhranjeni. Logično.

Tako je i sa vlasnicima korporacija, direktorima, bankarima, menadžerima, političarima… Mnogi vrijeđaju te ribe koje se samo žele prehraniti, uspoređujući ih sa kastom koja misli da vlada svijetom. Jedino što te ribe razlikuje od drugih riba je što imaju veće zube i što su iznimno hrabre u jatu. Da nisu međusobno umrežene i dobro koordinirane, bile bi za ljude i većinu drugih životinja samo još jedno jato bezopasnih ribica.

Tako je i sa korporacijama, bankama i njihovim “bilježim se sa štovanjem” političarima. Zato mi, stoka sitnog zuba, mislimo da su toliko moćni da im nemožemo ništa, da je badave svaka riječ, svaki pokret, svaki otpor njihovoj kvazivladavini. I oni se očajnički trude da to mislimo. O tome im ovisi opstanak.

I tko nam je kriv. Oni se drže stare “divide et impera”(zavadi pa vladaj). Ako im uleti jato riba, pirane se ponašaju tako da odvoje, ovisno o veličini jata, jednu ili dvije ribe i požderu je. Tek zatim, ako je jato veće i gladnije, odvoje drugu ribu i tako redom. Kao čopor. Odvoji, uhvati i uništi.

Naše su korporbankpolit elite na malo višoj ljestvici taktike iskorištavanja. Ne jedu svoje robove, jer su shvatili da će se bolje najesti ako ih ostave da preživljavaju, tek toliko da dišu i da im daju nešto hrane, pa da za njih rade. Ali nisu pametniji od pirana. Jer pirane žive sada i znaju da taj trenutak neće vječno potrajati. Tako je to u prirodi. Može pomanjkati ribica i drugih životinja uslijed gladi ili neke prirodne ili neprirodne pojave, pa će slijedom toga i pirane umrijeti od gladi.

A znate li što rade pirane i u prirodi i u akvariju kada nema hrane ? Žderu same sebe. Navratite u zagrebački zoološki vrt i pitajte edukatore koliko pirana su stavili u onaj veliki akvarij, a zatim pogledajte koliko ih je sada. Otprilike ih je bilo 20-tak, a ostalo ih je pet do šest. Na kraju će možda ostati jedna. A ta jedna će umrijeti od straha, kao što sam naveo na početku teksta. Jer pirana je pod velikim stresom kada ostane sama od svoje vrste  i zato na kraju ugine.

Kod ljudi bi taj odnos i ciklus mogao malo duže potrajati. Ako ostano na tome da svako malo neka grupica ljudi odluči brzo zaboravljenim prosvjedom pokazati da ne žele biti hrana, pardon, sredstvo za proizvodnju hrane, korporbankpolit piranama se neće ništa dogoditi. Naprotiv, time će samo jačati jer će pokazati ostaloj većini: “Vidite, prosvjeduju, štrajkaju, viču, izdrkavaju se po facebooku i forumima i ništa se nije promjenilo, pa zato bolje ostanite kuš i crnčite za crkavicu”.

Nema bolje kontrole robova od toga da im daš privid demokracije: ispušu se piskarajući i galameći, brzo utihnu, padnu u zaborav i nikome ništa.

Tim tempom možda će naši unuci dočekati dan kada neće biti robovi (ako nam planeta Zemlja da toliko vremena, u što ne vjerujem, o čemu sam pisao u prošlim tekstovima).

Kad bi svi ovoga trenutka prestali plaćati poreze, prireze, PDV-e, kamate i sve ono što moramo i većinu onoga što nemoramo i kada bi jednostavno svi ovoga trenutka prestali crnčiti, pirane bi počele žderati same sebe. A ona zadnja bi umrla od straha.

Da, preambiciozan plan, ali ne i neizvediv. I stoka sitnog zuba može se ujediniti i postati zajebana. Seljaci to dobro znaju. Samo mnogima je očito još uvijek previše dobro. Nema brige, neće još dugo. Nisu naši robovlasnici pametni kao pirane.

A da konačno razbijemo gradske predrasude o seljacima, psima i mačkama?

Home

Izvor

Autor: Sergej Trajković

Vratili smo se iz neprirodnog čopora u nešto prirodniji. U prijevodu iz grada, u kojemu sam uspio izdržati pet mjeseci, natrag na selo, nedaleko Zagreba.

Iako sam rođen u gradu (Zagrebu) i proživio većinu života u njemu, uvijek sam bježao u prirodu. Ako ne Žumberak, Gorski kotar, Velebit, Kopački rit, Sljeme, onda makar u Maksimir, na jezera Savice, Jarun, dok još nije postao meka neprirodnog čopora (o prirodnom i neprirodnom čoporu sam pisao u prijašnjim tekstovima).

Osjećaj je kao da iz nekakve skučene kapsule koja vas guši i koja se bez ikavih pravila vrti u svim smjerovima, iskočite na tek zazelenjelu livadu kraj jezera. Daleko od toga da je život na seli idila, ali… Za nekog je muka užitak, a za nekog taj užitak muka.

U tih pet mjeseci, ozbiljno sam počeo razmišljati o tome da se neki ljudi možda rađaju takvi. Da se jednostavno nemogu pomiriti sa životom u gradu iako su u njemu rođeni. Neki se, trebalo bi biti logično po toj mojoj teoriji, rađaju na selu, a cijeli život ih nešto vuče u grad. Valjda je stvar kod nekih osoba jače izražene, a kod nekih s vremenom zatomljene žudnje za prirodom, usađene u genima svakoga od nas.

Pri tome ne ubrajam egzistencijalne faktore kao što je veća mogućnost za pronalaženje posla (što više nije slučaj niti u gradovima) ili pubertetske, potpuno prirodne želje za uživanjem u noćnom blještavilu. Naravno, s time su povezani i usađeni biološki faktori za upoznavanjem što više ljudi i drukčijih ljudi, s naglaskom na veći izbor ženki i mužjaka na relativno malom teritoriju.

No, niti to nije prirodno, nego je nama ljudima, pa čak i seoskoj djeci sve naviknutijoj na komociju, jednostavno tako lakše. Prirodno je, naime, da mužjaci i ženke svih životinja čopora (ali i većine drugih) prevaljuju kilometre, pa čak i stotine kilometara za prikladnim partnerom. Ali pješice. I na kraju ih ta ženka ili mužjak ne fermaju i otjeraju, pa ajmo ispočetka.

U biti zašto sam ovo napisao? Potakao me jedan… U stvari jako mnogo primjera ponašanja gradskih ljudi u gradu prema psima i mačkama (ali i drugim životinjama) s kojima sam usporedio ponašanje ljudi na selu prema psima i mačkama.

Jedna djevojka u ranim 30-tima iz Zagreba, ima 2,5 godišnju Parson Russel terijerku. Stalno je skakala na ljude. Ništa strašno jer to je manja pasmina, ali dovoljno da čovjeku uprlja hlače. Oni koji se boje pasa, sigurno u tom trenutku najmanje misle na čistoću odjeće.

Bio sam na šetnji sa svoja dva psa i sreli njih i ta mala terijerka počela skakati po meni. E, sada. Reakcija imateljke tog psa je bila mlaka: “ne Nina, ne skakati, nemoj biti takva“. Po intonaciji glasa, jasno je da to govori osobi po kojoj pas skače. Kao, evo ja joj ne dam, al’ što mogu kada neće slušati.

Naslušao sam se stotine vlasnika pasa i znam prepoznati kada netko uistinu nešto psu brani, a kada nešto kaže tek tako, pro forme. Međutim, postoji i treći razlog, a ako je o njemu riječ, onda je to najgori razlog (točnije, fiksacija psa i neimanje želje imateljke psa): Cura jednostavno nema nikakvu kontrolu nad svojim psom, zato što ne zna kako je uspostaviti ili zato što to nikada nije pokušavala.

Al, ok. Isprva šutim, a onda joj kažem: “Ma ok, ionako su mi to hlače za šetnju.”

Međutim, nakon par dana sretnemo se opet, i Nina opet po meni. No, ovaj puta sam stvarno na sebi ostavio hlače za posao, jer sam se zaboravio presvući. Ili mi se nije dalo, nisam više siguran.

Ovaj puta ta djevojka opet istim, potpuno neautoritativnim i neuravnoteženim glasom, na potpuno krivi način, saginjući se gotovo na razinu psa i tonom kao da je hvali, kaže joj par puta: “Ne to raditi !”

E sada ću vam otkriti istinu koju njoj namjerno nisam: Zabole me bilo za te hlače. U nadi da joj probudim stvarnu volju da počne raditi sa psom, a ne imati ga zato da ga ima i odgajati kao dijete (iako je i za dijete to potpuno nepravilan način odgoja), kažem ja njoj (imateljici psa) ozbiljnim glasom: “E sada nemože, po ovim hlačama nemože.” Zatim, pljesnem rukama ispred kujice Nine i kažem joj odlučno i kratko: “Ne!”

Pas je iznenađeno zastao, primirio se nakratko i pogledao me upitno. I mogao sam ja nastaviti dalje i za jedan do dva dana je odučiti od skakanja. Ali to nije moj pas. Uglavnom, mislio sam da će moja reakcija pomoći i da će idući puta biti bolje, ali nije.

Nakon par dana, Nina je opet par puta skočila na mene. Šutio sam. Nije mi se dalo više ništa. Skoro sam joj rekao da ću joj, ako želi, za dan ili dva srediti to, ali ispalo bi da se hvalim. Kao, umislio si ovaj da je neki Cesar Millan. Ne, to sam pse naučio davno prije nego što sam doznao da postoji taj “šaptač psima”. A njemu svaka čast, iako nema u knjizi i seriji mnogo novoga. Sve se svodi na dosljednost, strpljenje i najvažnije: shvaćanju pseće logike.

U Zagrebu sam nailazio na mnogo gore, nekoliko puta i vrlo agresivne reakcije imatelja pasa, koji o psima blage veze nemaju. Ali o njima mi se sada ne da trošiti riječi, jer je u oba slučaja bila riječ o nadrogiranim nabildanim murjacima u trenirkama iz Svetošimunske (možda drugom prilikom ako će mi se dati). I da se razumijemo, nije me strah pisati o tome. Da bar. Stvar je u tome da je riječ o tolikom debilizmu da uopće ne osjećam izazov i inspiraciju da pišem o tome.

E, sada, ne da mi se nabrajati niti mnoge primjere mnogo uravnoteženijih i sretnijih pasa u Zagorju. Osim onih koji su na lancu, ali da odmah razbijem još jednu prerasudu o psima na selu, a prošao sam mnogo sela u Hrvatskoj: Sve je manje pasa na lancima, a i oni koji jesu, na lancu su dugom najmanje 2 do 2,5 metara, kako piše u Zakonu o zaštiti životinja. U zagrebačkim dvorištima sam se također nagledao pasa na lancima.

Izvor

Samo ću ukratko prepričati razgovor dvojice Zagoraca i jedne žene, slavonskog naglaska, kojeg sam čuo u obližnjem restoranu pijući prvu ranojutarnju kavu, dan nakon što sam se vratio na selo. Zašto? Zato što je to gotovo savršen primjer na koji razmišljaju seljaci: pse i mačke itekako vole, ali za razliku od mnogih gradskih ljudi, znaju da je pas najsretniji kada je pas i kada zna gdje mu je mjesto u hijerarhiji i da se od psa ne smije raditi čovjeka (dijete), jer tada stvaraš nesretnog i konfliktnog psa.

Dolazi stariji Zagorec na šank, a trenutak kasnije i ta žena u četrdesetima. I kaže žena konobaru (Zagorcu):

– Joj, kako sam tužna, mačka mi je pregazio auto. Ma sjećaš se onoga moga mačka. Ma nije mi niti do čega, bio je poseban, stvarno nešto nevjerojatno. I eto… Nema ga više… – kaže žena gledajući u stranu, suznih očiju.

– Aaa… Onaj, jači malo. Kak ga ne bi znal. Stalno se tu vrzmal. Da, bil je dober stvarno – odgovori konobar.

Na to će stariji sijedi muškarac:

– Ja to ne razmem. Pa cucki, mački, sve životinje… Pa i oni su živa bića. Ja ne razmem te ljude. Kaj im je teško prikočiti malo – kaže starac.

– Je, to je istina. Al opet, nije cucku i mačku mesto na cesti, kaj ne ? – kaže odriješito konobar, koji je kasnije rekao da je i sam imao psa kojega je obožavao.

– Dobro, nije. Al ima idiota kaj ih namjerno hoćeju zgaziti. To im je gušt. Ja to ne razmem. To su divljaci. Pa kak im nije žal – kaže starac.

– Da. Imate pravo. Svakakvih ljudi danas ima. Ti niti pred čovjekom ne bi zakočili – dobaci žena.

– Je, morti ima i takvih. Al opet, ja sem imal cucka. Psu nije mesto na cesti. Kaj ak vozač naglo zakoči, pa izazove lančani sudar, il sleti z ceste i ubije sebe il pregazi nekog čovjeka? Pravila mora biti – zaključio je konobar razgovor o cuckima i mačkama.

Tog konobara znam duže vrijeme. Postao mi je antipatičan kada mi je, nakon što sam više puta sa svojim psima išao na kavu, ali isključivo na terasu, jednog dana zamolio da više ne dolazim s psima, jer ipak je to restoran.

Moram priznati da sam ga nakon toga počeo gledati kao mrzitelja životinja. Tek mnogo kasnije, a posebno nakon ovog razgovora, shvatio sam da je svaka njegova rečenica bila na mjestu!

Psi su životinje čopora i zato su sretni jedino ako znaju svoje mjesto u hijerarhiji i ako imaju čvrstog vođu čopora, što konstantno ponavlja i slavni Cesar. U suprotnome, dogodit će se da ćete imati frustriranog i nesretnog psa, zbog kojega ćete i vi u odnosu s njim biti frustrirani i nesretni. Ili još gore, završiti na sudu.

Uglavnom, nakon što sam više od deset godina obilazio hrvatska sela i zadnjih pet godina živio u Zagorju (odnedavno opet), raspale su se moje tipične gradske predrasude o odnosu seljaka sa psima i mačkama.

Zaključak: Svugdje ima zlonamjernog ološa i mučitelja s jedne strane i istinskih ljubitelja i znalaca o tim životinjama s druge strane. Ništa više nema mučitelja i neznalica selu nego u gradu. Čak… Hm… Mislim da ih je više u gradovima. Barem prema mojim iskustvima i medijskim izvještavanjima.

Povijest gluposti 2: Kako će se korporbankpolit elitama obiti o glavu nepoštivanje pravila čopora

Home

Autor: Sergej Trajković

Iskustvo nalaže da je čovjek jedina životinja koja jede vlastitu vrstu, jer ja ne mogu naći blaži termin na način kako se bogati odnose prema siromašnima, rekao je Aristotel, a Walt Disney se nadovezao: “Govorka se da je čovjek samo životinja koja ima razum. Cijelog svog života tražim dokaz koji će to i poduprijeti.“

Što bi tek rekli danas, kada ekonomska kriza (točnije depresija) ubija sve životinjsko što je od životinjskog u čovjeku preostalo.

Jer kako objasniti potpuno neprirodnu činjenicu da većina siromašnih, ili onih kojima prijeti rizik od siromaštva, a takvih prema statistikama Eurostata i drugih statističkih institucija ima sve više, naizgled gotovo ništa ne čini da se spasi?

Primjerice, velikom pobunom, revolucijom ili mirnim kompromisom (nazovite taj put do spasa kako želite), protiv ili sa korporacijskom, bankarskom i njima sužanjskom političkom elitom, koja prema pomno izrađenim planom ugrožava opstanak te većine. A time i svoj vlastiti opstanak.

Pucam već godinama zbog toga, ne shvaćajući kako smo se uspjeli toliko odvojiti od prirodnoga sebe.

Danas me inspirirao apel jednog lječnika iz Slavonije, objavljen na jednom portalu, koji upozorava na sustavno i namjerno uništavanje još jednog oblika solidarnosti – javnog zdravstva. S logičnim ciljem da se, naravno, napravi mjesta za privatno, koje će uz svesrdnu pomoć farmaceutskih kompanija biti gospodari života i smrti.

Tko ima novca živjet će, tko nema neće. To je to! Nema tu nekog dubokog spletkarenja ili prikrivanja. Riječ je samo o želji za još većom zaradom na način da se u sve malobrojnijim preostalim državama svijeta, pogotovo u Europi, raznim koruptivno – medijskim smicalicama ljudima “objasni” kako je relativno besplatno javno zdravstvo neprirodno i nekvalitetno. Kažem relativno jer svi koji rade iz plaća izdvajaju određene sume novaca za “solidarni oblik zdravstva”. To je onaj u kojem čovjek koji ima neka primanja, pomaže djetetu, starcu, nezaposlenima ili onima koji rade, a ne primaju plaću, pa nemaju novca ubaciti nešto u zajedničku kasicu prasicu.

Međutim, mnogo više od teksta tog liječnika, koji je, da se razumijemo, vrlo jasan i direktan, dojmio me se komentar jednog hrvatskog Amerikanca kojega prenosim u cjelosti:

“Živim u Americi, plaćam osiguranje godinama i kad mi je cura obolila od raka su rekli da je pre-existing condition…potrošio sam sve što sam imao da joj spasim život…na primjer bez osiguranja, jedna doktorska consultacija je 350 dolara, PET CT 12.500 dolara, najobičnija operacija od 10.000 do 100.000 dolara…ako nemaš novac….umri, nikoga nije briga. Ni sami ne znate koliko ste sretni sa systemom zdravstva u Hrvatskoj…ako vam se to promjeni onda ste u rukama trulog kapitalizma i život/državu će vam diktirati Osiguravajuća Društva sa pravom da vam ne odobre troškove…za svaki simple pregled koji trebate obaviti u bilo kojoj bolnici im trebate dati notifikaciju inače ništa od osiguranja…Doktori bi trebali biti bolje plaćeni pa ne bi bilo korupcije i mite Ja sam se jednom našao u Hrvatskoj kad joj je bolest bila u prvom stageu i trebala joj je hitna operacija, pored operacije koju sam platio trebao sam platiti  i doktora da napravi malo “bolji” zahvat ! Zato ne dozvolite da vam se system promjeni, izađite na ulice ako treba…“

E sada… Ne želim tu politizirati i prepucavati se što je bolje, jer to već naveliko rade forumaši. Želim ovu situaciju dovesti u nevjerojatno logičnu korelaciju sa sustavom funkcioniranja čopora.

A ljudi su životinje čopora i nekada su tako funkcionirali i vjerovali ili ne, bili mnogo solidarniji nego danas. Tko s s time ne slaže, bez uvrede, smatram da nema pojma o povijesti. Ali, eh, došlo je do neviđenog booma jedne vrste, ljudske vrste, pa se sutav solidarnosti koje je jedno od glavnog obilježja vukova, slonova i mnogih drugih životinja čopora, raspada na svim razinama.

Nas je uništila vlastita evolucija. Glavna razlika ljudi i drugih životinja čopora, uzmimo vukove, je to što nema kod vukova nema mnogo sive zone, nema licemjerja.

S jedne strane će majka vučica, kao i pseća majka, ostaviti najslabije štene da ugine. Ne zato što ga nevoli nego instiktivno zna da je mala vjerojatnost da će taj zakržljali mladunac koji se pokušava izboriti za sisu, preživjeti, a i time će ugroziti preživljavanje onih koji imaju veće šanse za to. Ako i preživi, velika je šansa da će imati isto takvo zakržljalo potomstvo i tako se ugrožava opstanak vrste.

Da se razumijemo, ne podržavam ukidanje inkubatora i ubijanje djece rođene s raznim poremećajima, jer za razliku od životinja mi imamo tehnologiju koja to biće može izliječiti ili mu barem olakšati život.

Zapravo, to sam napisao da bi vam objasnio onu drugu stranu odvajanja od prirode čopora, koja će nas uništiti ili barem žestoko prodrmati.

Unutar čopora su bitni svi. Od alfe, pa do onoga najslabijeg, zadnjega. Prema njemu neće imati previše sažaljenja, pa će zadnji jesti, vjerojatno se nikada neće pariti, ali će ga itekako braniti i nipošto neće mu dozvoliti da umre od gladi. Zašto? Pa zato što svaki čopor teži postati većim, kako bi lakše ulovio plijen i branio se od neprijatelja.

Ali i zato što alfa, kao i ostali koji slijede iza njega, jako dobro znaju da ako umre ili nestane taj zadnji, automatski se skraćuje put do možebitne smrti onih ispred njega. Tada će ovaj predzadnji postati zadnji, a ako se to nastavi, nadrapat će kad tad i alfa.

Razlog zašto je alfi i onima bliskima njemu jako bitan taj zadnji: ako ode on ili bilo koji iza alfe, narušava se struktura i sklad cijelog čopora. A to u pravilu dovodi do uspostavljanja nove strukture. A to se pak, zna alfa dobro, potencijalno i njemu može razbiti o glavu.

U tom naoko malom poremećaju strukture čopora nestankom najslabašnijeg ili svakog iza alfe, dolazi do nesklada kojega će svakako htjeti iskoristiti neki drugi član čopora kako bi se pomaknuo za ljestvicu naprijed. A tu će trenutnu gungulu možda iskoristiti prvi, drugi ili treći do alfe i maknuti ga s njegovog položaja.

Dakle, svakom je čoporu izuzetno bitna stabilnost, inače dolazi do sukoba i nereda, a to, pak, dovodi do slabljenja snage čopora i ranjivosti.

I tu dolazimo do poante: Naši su gospodari svijeta, korporacijske, bankarske i sužanjske političke elite, izgleda počeli zaboravljati na važnost onog zadnjeg, najsiromašnijeg, ali i mnogih ispred njega. Opasnost je tim veća, što je takvih sve više.

Dakle, kao i mnogo puta u ljudskoj povijesti, zbog prevelike gramzivosti pojedinaca, došlo je do poremećaja strukture i sklada čopora. Tako će sve većom brzinom i svaki dan lagano ubrzavajući, kao val, taj nesklad prožimati i one malo manje siromašne, dakle onog predzadnjeg  u čoporu, jer zna da bi mogao postati zadnji. I tako, kao tsunami, raspad strukture čopora zakucat će na vrata onima srednjima, pa zatim i samim vrhovnicima čopora.

I onda će doći do mirne predaje ili borbi. Sve dok preslagivanje ne završi i uspostavi se nov poredak. Kao kod one stare: Ko bi gori, sad je doli.

Međutim, zašto se nezadovoljstvo stotina milijuna siromaših ili onih na rubu siromaštva, ne rješava brzo i jednostavno kao kod vukova. ?Uostalom kao i kod ljudi, davno dok su još tumarali svijetom s toljagama i kopljima.

Razlog je strah. Ljudski najveći neprijatelj. A pošto je homo sapiens većinu svog postojanja bio lovina, a tek relativno nedavno naglo evoluirao u najdestruktivnijeg lovca, taj je strah kod onih nižeg ranga u čoporu,genetski urođen. Recimo strah od otkaza kod radnika u nekokm poduzeću. S krizom koja je dovela do masovnih gubitaka radnih mjesta i povezano s time, egzistencije unutar čopora, taj je iskonski strah od izbacivanja iz čopora u neizvjesnost divljine, probujao do neslućenih razmjera.

Drugi, možda jači razlog je činjenica da nas ima gotovo sedam milijardi, pa taj val, odnosno komešanje prije uspostave novog poretka, što je logično, traje mnogo duže nego u prosječnom vučjem čoporu koji broji od pet do najviše deset jedinki. Apsurd je što upravo zbog toga što nas je neprirodno previše u odnosu na svaki prirodni čopor, i to gledajući samo manje gradove, a kamoli svjetske metropole, države i svijet, taj prestrašeni, depresivan radnik, podsvjesno ili svjesno boji se išta pokrenuti, u strahu da ga ne pojede vlastiti iskorak.

Osim toga, nije se lako dogovoriti niti s par stotina, a kamoli milijuna i milijardi ljudi da pokrenu akciju preslagivanja unutar čopora. Razlog je opet strah i nepovjerenje uzrokovano, opet ponavljam, neprirodno velikim čoporima u kojim nitko nikoga ne poznaje, pa mu, logično, niti ne vjeruje uvijek.

Ali, sve je stvar vremena.

Iako misle da im je baš gore navedeno as u rukavu, elite gadno griješe, ali nemogu si pomoći jer im grabežljiva priroda jača paralelno s naglim smanjenjem resursa koje crpe da bi zarađivali. Trenutno im je grabežljiva priroda snažnija nego kod vukova i zato satiru one nižeg ranga sve beskrupuloznije. A to je u čoporu neprirodno.

Zato će, a to je samo moje osobno mišljenje, do našeg preslagivanja doći na vrlo brutalan način, što se već iz povijesti može predvidjeti.

Fotografije su preuzete sa: http://www.masa-hr.org/content/m31-antikapitalisticki-prosvjed-u-zagrebu

Povijest gluposti: Kada hraniteljici odsjecaš glavu, jer je Sotonin podanik

Home

Autor: Sergej Trajković

Sjedio sam na kauču i gledao televiziju. Ona se počela nježno obavijati oko mene.  Oprezno, polagano, u strahu da je ne bi maknuo sa sebe, zbacio na pod. Nije željela biti prenametljiva. Laktovi su mi bili na koljenima, prsti šake spojeni. Usredotočio sam se na večernje vijesti.

Kada me obgrlila, glavom mi je skliznula niz lijevu ruku. Otkliještio sam prste, otvorio šaku. Ona mi je, još opreznije i sporije, stavila svoju glavicu na ispruženi dlan.

Automatski, refleksno sam joj počeo gladiti bradu. Onako kao što psa ili mačku gladite po bradi, u čemu te životinje izuzetno uživaju. To ih smiruje. Uživala je i ona. To ju je hipnotiziralo. Umirila se, opustila sve svoje mišiće upijajući moju toplinu.

I dalje sam gledao televiziju. Počeo je film, kojega, da čovjek ne povjeruje, nisam gledao. Nije bio od onih koje repriziraju pet puta godišnje. Preuzela me radnja filma. S vremenom sam već zaboravio na nju, prestao je osjećati na svojem tijelu, ali ruka mi je automatski i dalje gladila njen mekani, svilenkasti vrat.

Vrijeme je uz film brzo prolazilo. Kada je završio, počeo sam osjećati njenu težinu. Shvatio sam da mi je ruka utrnula, a prsti je prestail maziti. Osjetila je to i ona. Počela je opet naprezati mišiće, lagano glavom kretala naprijed natrag, malo je digla, pa opet spustila, u nadi da ću je ponovno krenuti maziti.

Više nisam mogao izdržati. Nakon dva sata, počeo sam osjećati svu težinu njenog tijela. Ruku gotovo da i nisam osjećao. Osjetila je i ona, očito, da je postala naporna i suvišna te je počela silaziti, isto tako nježno i polako kao kada se obavijala oko mene.

I tako je tog jesenjeg dana 2005. godine, žuta paragvajska anakonda teška 30-tak kilograma i dugačka nešto manje od četiri metra, nakon hipnotizirajućeg tretmana sišla s mene i sama otpuzala u ogroman terarij, gdje se pridružila drugoj.

Inače, paragvajske anakonde za razliku od maslinastozelenih koji prirodno obitavaju u sjevernijim močvarnim krajevima Južne Amerike, rijetko narastu duže od šest metara.

Eto toliko o tim “ogavnim, ljigavim” stvorenjima, od kojih je iscrpljeni, nemaštoviti i primitivni Hollywood uspio napraviti krvožedne ubojice kojima je jedini cilj uništiti ljudsku vrstu. Ne, dragi moji, mi uništavamo njih.

I sve druge zmije. Ajmo odmah lopatom po glavi!  A onda poljoprivrednici po medijima kukaju zbog sve učestalijih najezdi voluharica koje im uništavaju usjeve, a ostali bacaju novac za otrove protiv miševa i štakora.

Kako se ono kaže: Nemoš i ovce i novce!

A ove moje su bili mladunci iz zoološkog vrta, koje sam nakon što su narasle toliko da im je terarij, koji je zauzimao četvrtinu mojega stana postao premalen, vratio u zoološki vrt.

Kad god vidim zmiju u prirodi, sretan sam jer znam da nade za čovječanstvo možda još ima. Ali u Jakovlju, primjerice, nisam vidio niti jednu u četiri godine. Tamo je mnogo glava palo.

A onda mi dođe susjeda i na nekom zagorskom dijalektu se pola sata žali kako su joj štakori poklali piliće i pojeli kukuruz, a voluharice desetkovale vrt. E jebiga stara, trebala si o tome razmišljati dok si, kao i mnogi drugi tamo, desetljećima i stoljećima provodila genocid nad zmijama.

Više puta mi je preko plota dobacila, kada sm zašao u šipražje koje sam namjerno pustio da raste na svojoj parceli: Naj tamo iti, ima kača ! Bu te grizla!

“Nadam se tome već godinama, ali zasada još ništa. Čak niti košuljicu od presvlačenja kože nisam vidio u okolnim šumama”,  odgovorio bih joj potišteno, provlačečći se kroz korov i gledajući prema dolje, a ona me uvijek samo zbunjeno pogledala, ne shvaćajući što sam htio reći. I vjerujem, nažalost, da stvarno nije shvaćala.

Ne krivim je. Samo se drži onoga što su je njeni stari naučili, a što je velikodušno poučavala Crkva: “Zmije su zlo, sam Sotona !”

I što da ja njoj kažem. Dva puta sam joj pričao o prirodnoj ravnoteži, u kojoj zmije igraju ogromnu ulogu, ali nije me doživjela. Radije će misliti da su sve zmije otrovne i zli Sotonini ratnici pa kupovati mišomore i trovati zemlju koja ju hrani, a onda se žaliti kak nema penez.

E pa stara, zaboli me, ali se brinem za budućnost svog djeteta na ovom planetu prepunom imbecila koji ne vide dalje od nosa i trenutne zarade.

Jednom, ak će mi se dati, napisat ću nešto o “lovu” na poskoke i druge zmije po Velebitu, Kordunu i Maksimiru.