Autor: Sergej Trajković
“Uočavajući vrlo složene reakcije psa na često nedokučive podražaje, ljudi su često skloni vjerovati kako je pas biće što misli i predviđa različita zbivanja koja nastoji ostvariti. No to nije točno. Samo je čovjek sposoban razmišljanjem stvoriti neki plan i zatim utjecati na zbivanja i ostvarnje svoje zamisli”.
Četiri puta sam pročitao taj ulomak iz knjige Pas, moj prijatelj, koju je napisao djelatnik Klinike za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta u Zagrebu dr. Mario Bauer, specijalist za kinologiju (?????). Moj ljudski mozak koji, kako kaže taj stručnjak, jedini može razmišljanjem stvoriti plan, očito nije toliko nadmoćan nad mozgovima drugih životinja, pa nemože shvatiti da je netko krajem prošlog stoljeća, točnije 1985. godine, takvo što napisao.
Dotični stručnjak je, nažalost, autor još nekih knjiga o psima prema kojim su vjerojatno mnogi ljudi, slijepo vjerujući u pročitano, unakazili svoje pse. U najboljem slučaju, iskusili vrlo traumatična iskustva kada su doživjeli posljedicu psećeg razmišljanja i predviđanja zbivanja koja su ih šokirala. Te njihove ljudske prijatelje. Zato što su ti psi naumljeno i ostvarili !
Dugo sam razmišljao ima li smisla da uopće komentiram takav stav. I ne bih, da je kojim slučajem riječ o priručniku za imatelje pasa koji je napisan 1894. godine. Ali takvo što kazati prije manje od 30-tak godina!?
Mislim da bi se i Charles Darwin okretao u grobu da je to pročitao. Hvala Bogu, nisam niti približno toliki stručnjak kao toliko cijenjeni dr. Bauer, ali obzirom da se psima bavim većinu svog života i odgojio sam ih sam, na način da su svi bili i jesu vrlo stabilni i poslušni psi, mislim da ipak imam malo temelja da se osvrnem na ovaj ulomak.
Kada sam jučer uzeo tu knjigu u ruke, počeo sam čitati zadnje poglavlje – Odgoj i školovanje pasa. Možda je najbolji komentar činjenica da sam nakon toga poglavlja, a posebice nakon navedenog ulomka, odustao od daljnjeg čitanja te, kao i drugih knjiga od dotičnog stručnjaka. Zauvijek.
Padaju mi napamet stotine iskustava koja sam imao sa svojim psima, i nakon dužeg rastakanja i razmišljanja svega što je prethodilo i uslijedilo određenim konkretnim iskustvima, te savjetovanja sa nekim drugim, manje razvikanim stručnjacima za pse kojih, hvala ti majko Prirodo, ipak ima.
Ali iskreno, fakat mi se ne da.
Iskreno, toliko sam se nagledao i naslušao jadnih iskustava mnogih imatelja pasa koji blage veze nemaju o psima (nisu ih naučili niti najosnovnijim crtama odgoja, a kamoli se udostojili udubiti malo bolje u psihu pasa), da mi se već gadi i sama pomisao da ih ponovno proživljavam, opisujući ih. Iskustva sa svojim psima također mi se ne da iznositi, jer ništa nikome ne želim dokazivati i argumentirati.
Što ne znači da možda neki drugi dan to neću učiniti, pa detaljno opisati mnoge takve slučajeve.
Cilj mi je da sami malo promislite o tome. Pogotovo imatelji pasa neka se prisjete koliko puta su ih vlastiti ljubimci itekako iznenadili svojom sposobnošću ciljanog razmišljanja. Ne onog naučenog ili instiktivnog (na početku poglavlja autor kaže: Pas je prirodno biće (a što postoji i neko neprirodno biće?! op.a.) koje se u svojoj okolini (zar jedino u svojoj?! op.a.) ponaša na osnovu instikta, refleksa i iskustva (opaska autora suvišna).
Pa zar nisu dovoljne dvije činjenice: prva je da je veleuvaženi profić dr. Bauer knjigu nazvao “Pas, moj prijatelj”, da bi zatim o tom svom prijatelju napisao da ne misli i ne predviđa zbivanja ?! Da je samo instiktivna četveronožna tabula rasa koju civilizirani čovjek može i mora pretvoriti u robota ili, još bolje, u nešto što sličnije čovjeku. Jadni njegovi ljudski prijatelji, budući ih, kao i psa, u ovom kontekstu svrstava pod zajednički nazivnik – prijatelji.
Da se razumijemo. Moj stav je: pas je pas i ne možete i ne smijete od njega tražiti da se ponaša slično kao čovjek. Pas jednostavno mora biti pas i tako ga treba odgajati ! Jedino tako će postati uspješan u suživotu s ljudima. Pri tome, moram napomenuti, da kada kažem pas, mislim na uzvišeno i inteligentno biće stvoreno od prirode, a ne prirodno. O nama bližim majmunima i drugim životinjama da ne govorim (obzirom da je autor stavio čovjeka kao jedinu životinju koja je sposobna razmišljati onako kako je naveo).
Osobno mislim, kao prvo, da je riječ o nečuvenom apsurdu u relaciji naslova knjige i njenog sadržaja. O znanju i iskustvu tog veterinara, a ne kinološkog biheviorista ili barem malo obrazovanijeg instruktora koji je pročitao poneko istraživanje o životinjama objavljenom do 1985., ne želim nagađati, ali pročitano mi je dovoljno da mi se zgadi sve što je ikada napisao. Kao klinac koji je “gutao” dokumentarce o životinjama i halapljivo čitao sve novosti vezane za istraživanja o životu i ponašanju životinja, znam da je do nastanka ove knjige bilo srušeno mnogo mitova tipa “životinje ne misle i postoje da bi služile ljudima”, kojih se čak i Crkva davno odrekla (lani je u Hrvatskoj provedeno krštenje kućnih ljubimaca).
Stručni časopisi, kao i ostali dostupniji mediji su, sjećam se, svako malo objavljivali tada šokantne nove spoznaje o životinjskoj psihologiji. Kažem životinjskoj. Otkrili su, primjerice, i da ribe mogu itekako razmišljati, na svoj način dakako(to će vam potvrditi svaki iskusniji ribič).
Druga činjenica koja deklasira ovo remek antidjelo hrvatske kinologije, koje se nažalost i danas uvažava u određenim krugovima koje su si uzele primat za, pojednostavljeno rečeno, raspolaganje psima, je…
… ma što mu to uopće znači “razmišljanjem stvoriti neki plan i zatim utjecati na zbivanja i ostvarenje svoje zamisli”?
Ja mislim, a on nek’ me slobodno demantira i tuži, da taj veterinar (a nažalost upoznao sam još mnoge takve), nema blage veze što je s time htio reći.
Pa, evo vam ga sada jedan primjer: moj Mališa i Kira su smislili plan. Kira bi došla do vratiju dvorišta i sjela, ne pokazujući baš želju da uđe. Mališa od kojih 60-tak kilograma bi mi se nečujno došuljao iza leđa. Iako Kira sama može kroz rupu u ogradi ući i izaći, što i radi godinama, ona je sjela ispred vratiju i mi smo joj, takvi kakvi jesmo, otvorili vrata.
Kada je ona, onako polako, lijeno ulazila, držeći na oku svog najboljeg frenda Mališu, kao da mu daje znak, on bi brzinom munje protrčao kroz vrata i fiju….. Ajmo curke, gdje ste ? Došao je veliki macan !
Što je to nego “razmišljanjem stvoriti plan i zatim utjecati na zbivanja i ostvarenje svoje zamisli” ?
ZA ŽIVOTINJE I ONE KOJI SE TAKO OSJEĆAJU 