A da konačno razbijemo gradske predrasude o seljacima, psima i mačkama?

Home

Izvor

Autor: Sergej Trajković

Vratili smo se iz neprirodnog čopora u nešto prirodniji. U prijevodu iz grada, u kojemu sam uspio izdržati pet mjeseci, natrag na selo, nedaleko Zagreba.

Iako sam rođen u gradu (Zagrebu) i proživio većinu života u njemu, uvijek sam bježao u prirodu. Ako ne Žumberak, Gorski kotar, Velebit, Kopački rit, Sljeme, onda makar u Maksimir, na jezera Savice, Jarun, dok još nije postao meka neprirodnog čopora (o prirodnom i neprirodnom čoporu sam pisao u prijašnjim tekstovima).

Osjećaj je kao da iz nekakve skučene kapsule koja vas guši i koja se bez ikavih pravila vrti u svim smjerovima, iskočite na tek zazelenjelu livadu kraj jezera. Daleko od toga da je život na seli idila, ali… Za nekog je muka užitak, a za nekog taj užitak muka.

U tih pet mjeseci, ozbiljno sam počeo razmišljati o tome da se neki ljudi možda rađaju takvi. Da se jednostavno nemogu pomiriti sa životom u gradu iako su u njemu rođeni. Neki se, trebalo bi biti logično po toj mojoj teoriji, rađaju na selu, a cijeli život ih nešto vuče u grad. Valjda je stvar kod nekih osoba jače izražene, a kod nekih s vremenom zatomljene žudnje za prirodom, usađene u genima svakoga od nas.

Pri tome ne ubrajam egzistencijalne faktore kao što je veća mogućnost za pronalaženje posla (što više nije slučaj niti u gradovima) ili pubertetske, potpuno prirodne želje za uživanjem u noćnom blještavilu. Naravno, s time su povezani i usađeni biološki faktori za upoznavanjem što više ljudi i drukčijih ljudi, s naglaskom na veći izbor ženki i mužjaka na relativno malom teritoriju.

No, niti to nije prirodno, nego je nama ljudima, pa čak i seoskoj djeci sve naviknutijoj na komociju, jednostavno tako lakše. Prirodno je, naime, da mužjaci i ženke svih životinja čopora (ali i većine drugih) prevaljuju kilometre, pa čak i stotine kilometara za prikladnim partnerom. Ali pješice. I na kraju ih ta ženka ili mužjak ne fermaju i otjeraju, pa ajmo ispočetka.

U biti zašto sam ovo napisao? Potakao me jedan… U stvari jako mnogo primjera ponašanja gradskih ljudi u gradu prema psima i mačkama (ali i drugim životinjama) s kojima sam usporedio ponašanje ljudi na selu prema psima i mačkama.

Jedna djevojka u ranim 30-tima iz Zagreba, ima 2,5 godišnju Parson Russel terijerku. Stalno je skakala na ljude. Ništa strašno jer to je manja pasmina, ali dovoljno da čovjeku uprlja hlače. Oni koji se boje pasa, sigurno u tom trenutku najmanje misle na čistoću odjeće.

Bio sam na šetnji sa svoja dva psa i sreli njih i ta mala terijerka počela skakati po meni. E, sada. Reakcija imateljke tog psa je bila mlaka: “ne Nina, ne skakati, nemoj biti takva“. Po intonaciji glasa, jasno je da to govori osobi po kojoj pas skače. Kao, evo ja joj ne dam, al’ što mogu kada neće slušati.

Naslušao sam se stotine vlasnika pasa i znam prepoznati kada netko uistinu nešto psu brani, a kada nešto kaže tek tako, pro forme. Međutim, postoji i treći razlog, a ako je o njemu riječ, onda je to najgori razlog (točnije, fiksacija psa i neimanje želje imateljke psa): Cura jednostavno nema nikakvu kontrolu nad svojim psom, zato što ne zna kako je uspostaviti ili zato što to nikada nije pokušavala.

Al, ok. Isprva šutim, a onda joj kažem: “Ma ok, ionako su mi to hlače za šetnju.”

Međutim, nakon par dana sretnemo se opet, i Nina opet po meni. No, ovaj puta sam stvarno na sebi ostavio hlače za posao, jer sam se zaboravio presvući. Ili mi se nije dalo, nisam više siguran.

Ovaj puta ta djevojka opet istim, potpuno neautoritativnim i neuravnoteženim glasom, na potpuno krivi način, saginjući se gotovo na razinu psa i tonom kao da je hvali, kaže joj par puta: “Ne to raditi !”

E sada ću vam otkriti istinu koju njoj namjerno nisam: Zabole me bilo za te hlače. U nadi da joj probudim stvarnu volju da počne raditi sa psom, a ne imati ga zato da ga ima i odgajati kao dijete (iako je i za dijete to potpuno nepravilan način odgoja), kažem ja njoj (imateljici psa) ozbiljnim glasom: “E sada nemože, po ovim hlačama nemože.” Zatim, pljesnem rukama ispred kujice Nine i kažem joj odlučno i kratko: “Ne!”

Pas je iznenađeno zastao, primirio se nakratko i pogledao me upitno. I mogao sam ja nastaviti dalje i za jedan do dva dana je odučiti od skakanja. Ali to nije moj pas. Uglavnom, mislio sam da će moja reakcija pomoći i da će idući puta biti bolje, ali nije.

Nakon par dana, Nina je opet par puta skočila na mene. Šutio sam. Nije mi se dalo više ništa. Skoro sam joj rekao da ću joj, ako želi, za dan ili dva srediti to, ali ispalo bi da se hvalim. Kao, umislio si ovaj da je neki Cesar Millan. Ne, to sam pse naučio davno prije nego što sam doznao da postoji taj “šaptač psima”. A njemu svaka čast, iako nema u knjizi i seriji mnogo novoga. Sve se svodi na dosljednost, strpljenje i najvažnije: shvaćanju pseće logike.

U Zagrebu sam nailazio na mnogo gore, nekoliko puta i vrlo agresivne reakcije imatelja pasa, koji o psima blage veze nemaju. Ali o njima mi se sada ne da trošiti riječi, jer je u oba slučaja bila riječ o nadrogiranim nabildanim murjacima u trenirkama iz Svetošimunske (možda drugom prilikom ako će mi se dati). I da se razumijemo, nije me strah pisati o tome. Da bar. Stvar je u tome da je riječ o tolikom debilizmu da uopće ne osjećam izazov i inspiraciju da pišem o tome.

E, sada, ne da mi se nabrajati niti mnoge primjere mnogo uravnoteženijih i sretnijih pasa u Zagorju. Osim onih koji su na lancu, ali da odmah razbijem još jednu prerasudu o psima na selu, a prošao sam mnogo sela u Hrvatskoj: Sve je manje pasa na lancima, a i oni koji jesu, na lancu su dugom najmanje 2 do 2,5 metara, kako piše u Zakonu o zaštiti životinja. U zagrebačkim dvorištima sam se također nagledao pasa na lancima.

Izvor

Samo ću ukratko prepričati razgovor dvojice Zagoraca i jedne žene, slavonskog naglaska, kojeg sam čuo u obližnjem restoranu pijući prvu ranojutarnju kavu, dan nakon što sam se vratio na selo. Zašto? Zato što je to gotovo savršen primjer na koji razmišljaju seljaci: pse i mačke itekako vole, ali za razliku od mnogih gradskih ljudi, znaju da je pas najsretniji kada je pas i kada zna gdje mu je mjesto u hijerarhiji i da se od psa ne smije raditi čovjeka (dijete), jer tada stvaraš nesretnog i konfliktnog psa.

Dolazi stariji Zagorec na šank, a trenutak kasnije i ta žena u četrdesetima. I kaže žena konobaru (Zagorcu):

– Joj, kako sam tužna, mačka mi je pregazio auto. Ma sjećaš se onoga moga mačka. Ma nije mi niti do čega, bio je poseban, stvarno nešto nevjerojatno. I eto… Nema ga više… – kaže žena gledajući u stranu, suznih očiju.

– Aaa… Onaj, jači malo. Kak ga ne bi znal. Stalno se tu vrzmal. Da, bil je dober stvarno – odgovori konobar.

Na to će stariji sijedi muškarac:

– Ja to ne razmem. Pa cucki, mački, sve životinje… Pa i oni su živa bića. Ja ne razmem te ljude. Kaj im je teško prikočiti malo – kaže starac.

– Je, to je istina. Al opet, nije cucku i mačku mesto na cesti, kaj ne ? – kaže odriješito konobar, koji je kasnije rekao da je i sam imao psa kojega je obožavao.

– Dobro, nije. Al ima idiota kaj ih namjerno hoćeju zgaziti. To im je gušt. Ja to ne razmem. To su divljaci. Pa kak im nije žal – kaže starac.

– Da. Imate pravo. Svakakvih ljudi danas ima. Ti niti pred čovjekom ne bi zakočili – dobaci žena.

– Je, morti ima i takvih. Al opet, ja sem imal cucka. Psu nije mesto na cesti. Kaj ak vozač naglo zakoči, pa izazove lančani sudar, il sleti z ceste i ubije sebe il pregazi nekog čovjeka? Pravila mora biti – zaključio je konobar razgovor o cuckima i mačkama.

Tog konobara znam duže vrijeme. Postao mi je antipatičan kada mi je, nakon što sam više puta sa svojim psima išao na kavu, ali isključivo na terasu, jednog dana zamolio da više ne dolazim s psima, jer ipak je to restoran.

Moram priznati da sam ga nakon toga počeo gledati kao mrzitelja životinja. Tek mnogo kasnije, a posebno nakon ovog razgovora, shvatio sam da je svaka njegova rečenica bila na mjestu!

Psi su životinje čopora i zato su sretni jedino ako znaju svoje mjesto u hijerarhiji i ako imaju čvrstog vođu čopora, što konstantno ponavlja i slavni Cesar. U suprotnome, dogodit će se da ćete imati frustriranog i nesretnog psa, zbog kojega ćete i vi u odnosu s njim biti frustrirani i nesretni. Ili još gore, završiti na sudu.

Uglavnom, nakon što sam više od deset godina obilazio hrvatska sela i zadnjih pet godina živio u Zagorju (odnedavno opet), raspale su se moje tipične gradske predrasude o odnosu seljaka sa psima i mačkama.

Zaključak: Svugdje ima zlonamjernog ološa i mučitelja s jedne strane i istinskih ljubitelja i znalaca o tim životinjama s druge strane. Ništa više nema mučitelja i neznalica selu nego u gradu. Čak… Hm… Mislim da ih je više u gradovima. Barem prema mojim iskustvima i medijskim izvještavanjima.

Povijest gluposti: Kada hraniteljici odsjecaš glavu, jer je Sotonin podanik

Home

Autor: Sergej Trajković

Sjedio sam na kauču i gledao televiziju. Ona se počela nježno obavijati oko mene.  Oprezno, polagano, u strahu da je ne bi maknuo sa sebe, zbacio na pod. Nije željela biti prenametljiva. Laktovi su mi bili na koljenima, prsti šake spojeni. Usredotočio sam se na večernje vijesti.

Kada me obgrlila, glavom mi je skliznula niz lijevu ruku. Otkliještio sam prste, otvorio šaku. Ona mi je, još opreznije i sporije, stavila svoju glavicu na ispruženi dlan.

Automatski, refleksno sam joj počeo gladiti bradu. Onako kao što psa ili mačku gladite po bradi, u čemu te životinje izuzetno uživaju. To ih smiruje. Uživala je i ona. To ju je hipnotiziralo. Umirila se, opustila sve svoje mišiće upijajući moju toplinu.

I dalje sam gledao televiziju. Počeo je film, kojega, da čovjek ne povjeruje, nisam gledao. Nije bio od onih koje repriziraju pet puta godišnje. Preuzela me radnja filma. S vremenom sam već zaboravio na nju, prestao je osjećati na svojem tijelu, ali ruka mi je automatski i dalje gladila njen mekani, svilenkasti vrat.

Vrijeme je uz film brzo prolazilo. Kada je završio, počeo sam osjećati njenu težinu. Shvatio sam da mi je ruka utrnula, a prsti je prestail maziti. Osjetila je to i ona. Počela je opet naprezati mišiće, lagano glavom kretala naprijed natrag, malo je digla, pa opet spustila, u nadi da ću je ponovno krenuti maziti.

Više nisam mogao izdržati. Nakon dva sata, počeo sam osjećati svu težinu njenog tijela. Ruku gotovo da i nisam osjećao. Osjetila je i ona, očito, da je postala naporna i suvišna te je počela silaziti, isto tako nježno i polako kao kada se obavijala oko mene.

I tako je tog jesenjeg dana 2005. godine, žuta paragvajska anakonda teška 30-tak kilograma i dugačka nešto manje od četiri metra, nakon hipnotizirajućeg tretmana sišla s mene i sama otpuzala u ogroman terarij, gdje se pridružila drugoj.

Inače, paragvajske anakonde za razliku od maslinastozelenih koji prirodno obitavaju u sjevernijim močvarnim krajevima Južne Amerike, rijetko narastu duže od šest metara.

Eto toliko o tim “ogavnim, ljigavim” stvorenjima, od kojih je iscrpljeni, nemaštoviti i primitivni Hollywood uspio napraviti krvožedne ubojice kojima je jedini cilj uništiti ljudsku vrstu. Ne, dragi moji, mi uništavamo njih.

I sve druge zmije. Ajmo odmah lopatom po glavi!  A onda poljoprivrednici po medijima kukaju zbog sve učestalijih najezdi voluharica koje im uništavaju usjeve, a ostali bacaju novac za otrove protiv miševa i štakora.

Kako se ono kaže: Nemoš i ovce i novce!

A ove moje su bili mladunci iz zoološkog vrta, koje sam nakon što su narasle toliko da im je terarij, koji je zauzimao četvrtinu mojega stana postao premalen, vratio u zoološki vrt.

Kad god vidim zmiju u prirodi, sretan sam jer znam da nade za čovječanstvo možda još ima. Ali u Jakovlju, primjerice, nisam vidio niti jednu u četiri godine. Tamo je mnogo glava palo.

A onda mi dođe susjeda i na nekom zagorskom dijalektu se pola sata žali kako su joj štakori poklali piliće i pojeli kukuruz, a voluharice desetkovale vrt. E jebiga stara, trebala si o tome razmišljati dok si, kao i mnogi drugi tamo, desetljećima i stoljećima provodila genocid nad zmijama.

Više puta mi je preko plota dobacila, kada sm zašao u šipražje koje sam namjerno pustio da raste na svojoj parceli: Naj tamo iti, ima kača ! Bu te grizla!

“Nadam se tome već godinama, ali zasada još ništa. Čak niti košuljicu od presvlačenja kože nisam vidio u okolnim šumama”,  odgovorio bih joj potišteno, provlačečći se kroz korov i gledajući prema dolje, a ona me uvijek samo zbunjeno pogledala, ne shvaćajući što sam htio reći. I vjerujem, nažalost, da stvarno nije shvaćala.

Ne krivim je. Samo se drži onoga što su je njeni stari naučili, a što je velikodušno poučavala Crkva: “Zmije su zlo, sam Sotona !”

I što da ja njoj kažem. Dva puta sam joj pričao o prirodnoj ravnoteži, u kojoj zmije igraju ogromnu ulogu, ali nije me doživjela. Radije će misliti da su sve zmije otrovne i zli Sotonini ratnici pa kupovati mišomore i trovati zemlju koja ju hrani, a onda se žaliti kak nema penez.

E pa stara, zaboli me, ali se brinem za budućnost svog djeteta na ovom planetu prepunom imbecila koji ne vide dalje od nosa i trenutne zarade.

Jednom, ak će mi se dati, napisat ću nešto o “lovu” na poskoke i druge zmije po Velebitu, Kordunu i Maksimiru.