Autor: Sergej Trajković
Hercules ili polarni vrtlog, kako su nezabilježeni val hladnoće u SAD-u nazvali znanstvenici, zaustavio je tu “najnapredniju” državu. Kod nas, pak, toplice, kao da je jesen. Ne znam da li više sve to može ikoga čuditi obzirom da se zadnjih godina(prisjetite se malo), sve učestalije manifestiraju nagle promjene vremena: 2011. i 2012. – godine rekordnih suša, 2013. – rekordne kiše. Prošle zime snijega da su i gorštaci ostali u šoku, ove zime ga, pak, nema niti na Velebitu…
Vjerovali ili ne u pojam “globalnog zatopljenja”, uzrokovanog ljudskim poremećajem u ponašanju na način da je smisao života postao trošenje, činjenica je da se ono na što su znanstvenici još prije desetak godina upozoravali preko medija, upravo događa: (pre)nagle promjene vremena. Pa, sjetite se koliko je u Hrvatskoj samo ovoga ljeta bilo oluja koja su čupala hrastove i odnosila kuće, razbacivala aute…
Zemlja je opet pokrenula program samopročišćenja, ali ovaj ga je puta ubacila u petu brzinu. Neki će me sada nazvati pesimistom, ali prateći ekološke teme, promatrajući i bilježeći brzinu promjena, mogu vam sa 99,9-postotnom sigurnšću reći da se program samopročišćenja više nemože zaustaviti.
Povijesna činjenica je da je ekstrema bilo i prije, a izmjene perioda zatopljenja i malih ledenih doba u povijesti Zemlje događale su se gotovo oduvijek. No, isto tako su svi ti znanstveni softweri na svijetu nedavno šokirali te znanstvenike: promjene se nikada nisu događale brže i kraj svijeta kakvog poznajemo će se dogoditi stotinjak godina ranije !
Badave protokoli i dogovori. I da ovoga trenutka sve stane, svi prestanu trošiti sve moguće izvore energije, izrađivati i kupovati sve ono što nam treba i netreba, kasno je. Ustalom, možete malo izguglati pa se uvjeriti da to ne mislim samo ja, nego i mnogi svjetski znastvenici, koje nisu uspjeli ušutkati.
Panika je nastala kada su nedavno shvatili da su se malo zajebali tako da su unijeli neke krive podatke i krivo protumačili neke unesene varijable u program, pa su ostali u šoku. Brzo su ušutkani, a njihova poruka je gotovo neprimjetno zabilježena u nekim medijima i zatim brzo izbrisana: Život kakav poznajemo na Zemlji, rekli su, neće nestati oko 2150. godine, nego za 50-tak godina najviše !
Ali najbolje da to opišem kroz osobno iskustvo koje sam doživio davno, a napisao prije dvije godine.
(tekst napisan 25.08.2012.)
U našem bunaru još nema vode, a kako bi je i bilo kada je jučer zabilježen povijesno najniži vodostaj Save, ali i mnogih drugih rijeka. Susjed 300 metara niže kaže da od kada zna za sebe, u potoku koji prolazi kraj njegove kuće, nikada nije bilo manje vode. To je bilo prije dva tjedna. Nisam imao vremena pogledati potok zadnjih dana, ali vode možda uopće više nema.
Jezero uz Zagorsku magistralu, gdje nedjeljom dolaze ribiči, već 14 mjeseci nema otočić koji je tu bio od kada sam kao mali dolazio u Zagorje. To je sada jezerce s velikom poluotokom. Kako je preživjelim ribama, bolje da ne znam.
Ali nažalost, jednom sam saznao. Nisam se toliko gušio u nedostatku kisika, koliko od neopisive žeđi.
Bilo je to davno, 2002. godine, također dosta sušne i vruće, kada sam drugi puta u životu odlučio propješačiti dobar dio Velebita. Prvi puta je bilo onako više izletnički, do Zavižana, pa na sjever u Liku do Kutereva. Krenuli smo od Senja, preko Zavižana, pa Premužićevom stazom do Alana i zatim spust po oštrom kamenju i stijenama do Jablanca.
Zato i pišem opet o vodi, suši… Zato što sam jedva preživio, dehidrirao gotovo do stupnja haliciniranja…
Upravo zbog tog gadnog iskustva, kada mi se na najgori mogući način u sjećanje usjekao strah od nedostatka vode, čudim se i, moram priznati, zlo mi je od onih koji s nevjerojatnom lakoćom pričaju o suši, ili još gore, uopće ne pričaju. Kao da su slavine neki čarobni izvor iz kojega će nakon laganog pokreta ruke uvijek poteći voda. Kao da će rijeke i jezera u kojima se kupaju, love ribu ili samo uživaju u pogledu, zauvijek biti puni vode.
Ništa nije zauvijek. Zauvijek su jedino promjene.
No, vratimo se Velebitu, proklete i najljepše planine na svijetu, zbog koje sam prije par dana kupio kanister od 1000 litara i odlučio ugraditi žlijebove na staroj hrastovoj štali, napraviti cijevovod, i skupljati kišnicu. I nadati se da će bunar, kojega smo dali očistiti prije desetak dana barem na proljeće “proraditi”. Barem za zalijevanje vrta i voćaka, jer znam kako se osjeća žedno biće. Nakon četiri dana provedenog toga lipnja na Velebitu planinario sam još dosta puta po raznim brdima, i uvijek bio u panici zbog vode.
Tako da mi je ruksak, zajedno sa šatorom i vrećom za spavanje, težak 20 -tak kilograma, dobrim dijelom bio ispunjen bocama s vodom. Osim kada sam išao na Žumberak. Ta je planina jedna velika spužva. Ali kažu stari, niti približno kao nekada. Na stotine je izvora i potoka u zadnjih pedesetak godina presušilo. Ipak, još ih je dovoljno da nemoraš tegliti hrpu boca s vodom.
Sve je bilo u redu do Zavižana. Relativno kratak, ali strm uspon od Senja do tog vrha, počeo je – kišom ! Kišica pada, mi mokri, ali dosta je toplo. Oko 23 stupnja. Zadnje što bi mi tada palo napamet je bilo da bi mogli ostati bez vode, na surovoj, užarenim stijenama sazdanoj planini. Naljepšoj na svijetu.
Odlučili smo ići malo dužim putem radi ljepšeg krajolika, pa smo do Zavižana došli za nekih četiri, pet sati. Na Zavižanu odspavali noć, koja je bila dosta hladna, i krenuli Premužićevom stazom. Iskusni je planinari zovu šetnica, ali meni je tada bila sve samo ne stazica za šetnju. Stalno usponi i padovi, istina ne strmi, ali brojni. Na šumom zaklonjenim mjestima, na sred puta su još bili ostaci zapuha snijega. Štapovima smo probavali je li ispod sloja snijega kakva rupetina, da ne propadnemo. Velebit je pun vrleti i takvih rupetina, čak i na stazama.
Mnoge je to stajalo loma noge ili barem isčašćenja ili istegnuća gležnja, pa čak i koljena.
Nismo baš toliko bili blesavi, pa smo na Zavižanu obnovili zalihe vode. No, pokazalo se da to neće biti dovoljno. Svatko je u ruksaku nosio barem pet litara.
Nakon uspona, prolazaka kroz bajkovite “hodnike” u stijenama kakve samo priroda može napraviti, hodajući po uskim kozjim stazicama, dok je ispod nas s lijeve strane provalija od stotinjak metara, a s desne dvadesetak metara visok zid od stijene, uživali smo…. Tad sam se bezuvjetno zaljubio u Velebit, ali i dobrano naučio poštivati planine. Tada sam, dotada najjače, osjetio strahopoštovanje, postao skroman i osjetio koliko sam zapravo nevažan i malen pred zamkama prirode. Kao i svi mi.
Ali, na neki neobjašnjiv način ipak sam postao ovisan o toj planini. Možda upravo zbog tog osjećaja malenkosti i ništavnosti, pomješanog s nikad snažnijim osjećajem slobode. U tom trenutku, htio ne htio, svi problemi, obaveze, padnu u zaborav. Priroda ih izbriše. Koncentriran si samo na sada, na preživljavanje, na uživanje, na to kako doći do cilja. A cilja zapravo nema. Cilj je upravo to. Biti na planini i osjećati se kao da si oduvijek tu i kao da se nikada nećeš vratiti starim problemima. Sve je tako daleko, problemi postaju tako maleni i nevažni u odnosu na trenutak u kojem postojiš u toj divljini. Većina planinara zna o čemu pričam.
Nakon tog uspona po vrletima, odjednom spuštanje prema šumi. Silazimo, ulazimo u tu nisku šumicu, a koraci nam sve dublje propadaju. Močvara ! Nemreš verovat ! Ok, prešli tu močvaru(kasnije saznali da je na mjestu tog blata u koje smo propadali do gležnja, bilo jezerce). Dakle, na Velebitu je, zapravo trajala suša. Unatoč onoj kišici od Senja do Zavižana, unatoč onim ostacima snijega. Ali kako smo dalje odmicali znakovi suše su bili sve očitiji. No, niti tada se još nismo brinuli. Vode je u ruksacima još bilo dovoljno do Alana, gdje je planinarski dom, a nije bilo ni vruće.
Ipak, napor je činio svoje. Gubili smo tekućinu, pa tako i pili vodu, umjereno ali redovito. To je za organizam najbolji način da ne podlegneš dehidraciji, a istovremeno štediš vodu. Nakon toga opet uspon, u daljini Rožanski, Hajdučki i razi dugi kukovi, oštri vrhovi. Tamo gdje je bilo zemlje, sve je bilo prepuno otisaka medvjeđih šapa. Pa gnijezda orlova, čak i tri metra široko surog orla, kojim sam bio očaran. I dok su me požurivali, ja si nisam mogao pomoći. Kao niti danas. Obožavam proučavati divlje životinje u svom elementu. I tako, sa žuljevima, iscrpljeni ali sretni, došli mi konačno do Alana.
U domu nikoga, što je tada bilo normalno. Još bolje, mislimo si. Sve do trenutka kada smo otvorili bunar. Zalihe vode za piće su nam bile pri kraju. Po osobi možda dvije litre(od Zavižana do Alana ima jedno 7 do 8 sati hoda), i tko god kaže drukčije, samo se hvali. Osim ako ne nosi ruksak od 20 kilograma na leđima. Otvorili mi bunar, veselo isčekujući svježu hladnu vodu da nam krene niz grlo, a onda šok. Ubrzo i panika. U bunaru već poluraspadnuti leš neke životinje. Mislim da je bila lasica, ali obzirom na stupanja raspadanja nisam bio siguran. U svakom slučaju, briši kući propalo. Voda nije za piće !
– A u pi… mater… ! – tiho i prestrašeno smo gotovo istovremeno ispalili.
Gledamo oko doma, u domu, ne bi li našli kakvu vodu. Običaj je da zadnji tko je bio, uvijek nešto stavi onome tko će doći. Ostavili su. Ali samo nacijepana drva za peć, nešto ulja i soli.
Bit će, mislimo si, da ovdje dugo nitko nije bio, iako je dom u Alanu čak i tada bio poznat i relativno često posjećen.
Danas je druga priča. Obnovljen je, više manje je tamo stalno domar, a i planinara i avanturista je više. Velebit je tada još bio planina za “lude” planinare, danas je prepun penjača, izletnika… Razlog je i to što su neke ceste asfaltirane, neki novi putovi probijeni. Iskreno, ne bih želio da i od Velebita naprave masovnu turističku destinaciju. Ali gotovo sam siguran da neće uspjeti. Dokaz su vijesti o poginulim, ozlijeđenim ili izgubljenim turistima koje je morao spašavati GSS. U prosjeku preko ljeta svaki tjedan do dva jedna takva vijest( prošli tjedan se kod Lubenovca izgubio cijeli njemački razred, unatoč vodiču, pa ih spašavao GSS.)
Ne da se Velebit samo tako. Nikada ga neće u potpunosti pripitomiti. A u tim pokušajima planina će se sve žešće braniti. Pobit će ili sakriti pod svoje labirintima ispunjeno okrilje mnoge ljude.
Ipak, nakon početne zabrinutosti zbog nepitke vode u bunaru, brzo smo se opustili. Veeelika greška. Počeli smo podcjenjivati planininu, a tada planina ubija. Fino smo se raskomotili, zapalili vatricu za rošitlj, liječili žuljeve… Čak se nismo udostojili niti otići do obližnjeg Lubenovca, gdje bi možda našli vodu. Ma tko će sada tamo, ajmo se mi opustiti, pa na spavanje, kažemo si. U međuvremenu je čak došla manje ekipica, neki Dalmatinci, pa smo čak malo i zafeštali, ispekli kokoš, popili rakije…
Drugi dan smo uživali. Odlučili smo malo kasnije krenuti dolje prema Jablancu – odnosno civilizaciji. Opet greška. Izračunali mi po karti nekako da do dolje ima oko dva do tri sata hoda, pa što da se žurimo.
Međutim, pri spuštanju, na jednom račvanju kozjih stazica, uspjeli smo krivo skrenuti i u startu izgubili sat vremena. Vode ostalo još oko pola litre po glavi. Skoro pa ništa. Sunce upeklo, temperatura se odjenom digla do usijanja kako smo skakali od stijene do stijene prema dolje. U daljini vidimo more. Izgledalo je kao da smo tamo za čas. Tako mi popili i tih pola litre. Možda i nebismo tako olako to učinili da, prema karti, na deset minuta hoda desno nije bio ucrtan izvor. Pa to te ja pitam. Nema frke, evo vode.
Ali malo sutra.
Prijavim se da ću sam do izvora napunit boce, jer glupo je da svi trošimo snagu. Kako sam išao, tako me dublje gutala šikara. Deset minuta se pretvorilo u nekih pola sata hoda. Kada najednom na stijeni strelica iznad koje piše: ” izvor, deset metara”.
Sav sretan krenem ja. A tada šok koji se nije mogao usporediti s onim kada smo vidjeli strvinu u bunaru. Izvor presušio ! Nema kapi vode !
Ništa, zaključimo. Ajmo dalje. Koliko god nam je moral pao nakon zadnje nade da ćemo naći vodu, znali smo da bi bilo najgore stati. Kada u planini staneš i dopustiš da te preplavi panika, onda si mrtav čovjek. Ajmo mi prema Jablancu. Tada smo već, zaboravih reći, bili gadno žedni, ali situacija nije bila kritična. Vjerovali smo da imamo još oko sat do Jablanca. Vraga sat. Nikad kraja. More se činilo blizu, a nakon sat i pol hoda nije bilo ništa bliže. Koji k….?!
I tada smo samo šutke počeli gotovo trčati nizbrdo po kamenju. Pravo čudo da netko nije krivo stao. Polomio bi se ili barem uganuo gležanj.
Moral je bio sve niži, samo smo šutjeli jedno vrijeme, a onda je počelo ono najgore. Počeli smo biti ljuti jedni na druge, ali se suzdržavali. Tu i tamo je izletjela neka kritika tipa “tko me nagovorio na ovo”, “je…. te ta sigurna karta”, “trebali smo u Lubenovac”… Zatim je počelo “nemogu više, umirem od žeđi”, “zar si morao popiti onu litru vode” i slično.
Nakon pola sata više niti toga nije bilo. Samo tišina, neko čudno zujanje u ušima i “bježanje” slike. Kad god digneš pogled s kamenja, slika se miče, leluja…. Prvo znakovi dehidracije. Vrućina i napor su odmagali. Puno smo se znojili zbog sparine. Zatim više nisam, a kasnije sam saznao niti drugi, uopće osjećao da hodam po tom vražjem kamenju. Kao da sam lebdio. U glavi sve snažniji pritisak, u ušima zujanje, vid poremećen…. Čak više nisam niti osjećao žeđ. Čudno.
Letjeli smo po tom kamenju kao zombiji. Zatim su počeli neki čudni trnci u mišićima. Prvo noge, a s vremenom svugdje. Više uopće nismo dizali pogled da bi vidjeli koliko smo daleko od ceste kod Jablanca. Strah nas je bilo uopće razmišljati koliko je još do kraja. U jednom sam trenutku začuo krik iznad glave. Stao sam, podigao pogled i vidio na jednoj litici orla kako stoji na rubu gnijezda. Vid mi se mutio pa nisam mogao razabrati koja je to vrsta orla bila. A i više mi to nije bio prioritet.
Zatim sam, spuštajući pogled, odlučio skupiti hrabrost i pogledati prema horizontu. Vidio sam veliku vodu koja se talasa, na samo dvadesetak metara od mene. Bio sam uvjeren da to nije more nego jezero s kristalno čistom, hladom pitkom vodom… Kasnije sam saznao da sam počeo halucinirati. Nekoliko puta mi se učinilo i da čujem žubor potoka. Ipak, samo sam šutio, strahujući da mi netko ne bi pokvario tu idilu. Da mi ne bi rekao da je to jezero mnogo dalje ili da ga, ajme užasa, uopće nema !
Zadnjih 200 metara se uopće ne sjećam. Uspjeli smo se spustiti na cestu malo dalje od centra Jablanca i nekih 100 metara dalje ugledali benzinsku stanicu. Čim sam kročio na cestu, sjećanje se vratilo, moral skočio ! Trčali smo s ruksacima do te benzinske i napili se vode. Isprva zbog naotečenog grla nismo niti mogli popiti puno, ali smo malo po malo dolazili sebi. Ne znam št bi se dogodilo da smo imalo još sat ili dva pješačenja. Nemogu prognozirati bi li izdržali, bi li stali i prepustili se, čekajući GSS.
Znam, tada sam bio glupan, početnik u odnosu s planinama. Podcjenio sam je. Prvi i zadnji puta u životu. A taj strašan osjećaj kada znaš da hodaš po tankoj liniji između života i smrti kod ljudi uzrokuje samo dva osjećaja: ili potpuno i sumanuto zavoliš planinu ili je zamrziš i više joj se nikada ne približavaš. Nema sredine. Kod mene je iz nekog razloga prevladao ovaj prvi.
Više puta kasnije sam išao na Velebit i to sam. Al više nikada s osjećajem nadmoći, podcjenjivanja…
I ništa mi se strašno nije dogodilo. Ali upravo zbog tog strahopoštovanja i skromnosti kada god se nađem u njenom zagrljaju nemogu reći da nikada neće…
ZA ŽIVOTINJE I ONE KOJI SE TAKO OSJEĆAJU 