A da konačno razbijemo gradske predrasude o seljacima, psima i mačkama?

Home

Izvor

Autor: Sergej Trajković

Vratili smo se iz neprirodnog čopora u nešto prirodniji. U prijevodu iz grada, u kojemu sam uspio izdržati pet mjeseci, natrag na selo, nedaleko Zagreba.

Iako sam rođen u gradu (Zagrebu) i proživio većinu života u njemu, uvijek sam bježao u prirodu. Ako ne Žumberak, Gorski kotar, Velebit, Kopački rit, Sljeme, onda makar u Maksimir, na jezera Savice, Jarun, dok još nije postao meka neprirodnog čopora (o prirodnom i neprirodnom čoporu sam pisao u prijašnjim tekstovima).

Osjećaj je kao da iz nekakve skučene kapsule koja vas guši i koja se bez ikavih pravila vrti u svim smjerovima, iskočite na tek zazelenjelu livadu kraj jezera. Daleko od toga da je život na seli idila, ali… Za nekog je muka užitak, a za nekog taj užitak muka.

U tih pet mjeseci, ozbiljno sam počeo razmišljati o tome da se neki ljudi možda rađaju takvi. Da se jednostavno nemogu pomiriti sa životom u gradu iako su u njemu rođeni. Neki se, trebalo bi biti logično po toj mojoj teoriji, rađaju na selu, a cijeli život ih nešto vuče u grad. Valjda je stvar kod nekih osoba jače izražene, a kod nekih s vremenom zatomljene žudnje za prirodom, usađene u genima svakoga od nas.

Pri tome ne ubrajam egzistencijalne faktore kao što je veća mogućnost za pronalaženje posla (što više nije slučaj niti u gradovima) ili pubertetske, potpuno prirodne želje za uživanjem u noćnom blještavilu. Naravno, s time su povezani i usađeni biološki faktori za upoznavanjem što više ljudi i drukčijih ljudi, s naglaskom na veći izbor ženki i mužjaka na relativno malom teritoriju.

No, niti to nije prirodno, nego je nama ljudima, pa čak i seoskoj djeci sve naviknutijoj na komociju, jednostavno tako lakše. Prirodno je, naime, da mužjaci i ženke svih životinja čopora (ali i većine drugih) prevaljuju kilometre, pa čak i stotine kilometara za prikladnim partnerom. Ali pješice. I na kraju ih ta ženka ili mužjak ne fermaju i otjeraju, pa ajmo ispočetka.

U biti zašto sam ovo napisao? Potakao me jedan… U stvari jako mnogo primjera ponašanja gradskih ljudi u gradu prema psima i mačkama (ali i drugim životinjama) s kojima sam usporedio ponašanje ljudi na selu prema psima i mačkama.

Jedna djevojka u ranim 30-tima iz Zagreba, ima 2,5 godišnju Parson Russel terijerku. Stalno je skakala na ljude. Ništa strašno jer to je manja pasmina, ali dovoljno da čovjeku uprlja hlače. Oni koji se boje pasa, sigurno u tom trenutku najmanje misle na čistoću odjeće.

Bio sam na šetnji sa svoja dva psa i sreli njih i ta mala terijerka počela skakati po meni. E, sada. Reakcija imateljke tog psa je bila mlaka: “ne Nina, ne skakati, nemoj biti takva“. Po intonaciji glasa, jasno je da to govori osobi po kojoj pas skače. Kao, evo ja joj ne dam, al’ što mogu kada neće slušati.

Naslušao sam se stotine vlasnika pasa i znam prepoznati kada netko uistinu nešto psu brani, a kada nešto kaže tek tako, pro forme. Međutim, postoji i treći razlog, a ako je o njemu riječ, onda je to najgori razlog (točnije, fiksacija psa i neimanje želje imateljke psa): Cura jednostavno nema nikakvu kontrolu nad svojim psom, zato što ne zna kako je uspostaviti ili zato što to nikada nije pokušavala.

Al, ok. Isprva šutim, a onda joj kažem: “Ma ok, ionako su mi to hlače za šetnju.”

Međutim, nakon par dana sretnemo se opet, i Nina opet po meni. No, ovaj puta sam stvarno na sebi ostavio hlače za posao, jer sam se zaboravio presvući. Ili mi se nije dalo, nisam više siguran.

Ovaj puta ta djevojka opet istim, potpuno neautoritativnim i neuravnoteženim glasom, na potpuno krivi način, saginjući se gotovo na razinu psa i tonom kao da je hvali, kaže joj par puta: “Ne to raditi !”

E sada ću vam otkriti istinu koju njoj namjerno nisam: Zabole me bilo za te hlače. U nadi da joj probudim stvarnu volju da počne raditi sa psom, a ne imati ga zato da ga ima i odgajati kao dijete (iako je i za dijete to potpuno nepravilan način odgoja), kažem ja njoj (imateljici psa) ozbiljnim glasom: “E sada nemože, po ovim hlačama nemože.” Zatim, pljesnem rukama ispred kujice Nine i kažem joj odlučno i kratko: “Ne!”

Pas je iznenađeno zastao, primirio se nakratko i pogledao me upitno. I mogao sam ja nastaviti dalje i za jedan do dva dana je odučiti od skakanja. Ali to nije moj pas. Uglavnom, mislio sam da će moja reakcija pomoći i da će idući puta biti bolje, ali nije.

Nakon par dana, Nina je opet par puta skočila na mene. Šutio sam. Nije mi se dalo više ništa. Skoro sam joj rekao da ću joj, ako želi, za dan ili dva srediti to, ali ispalo bi da se hvalim. Kao, umislio si ovaj da je neki Cesar Millan. Ne, to sam pse naučio davno prije nego što sam doznao da postoji taj “šaptač psima”. A njemu svaka čast, iako nema u knjizi i seriji mnogo novoga. Sve se svodi na dosljednost, strpljenje i najvažnije: shvaćanju pseće logike.

U Zagrebu sam nailazio na mnogo gore, nekoliko puta i vrlo agresivne reakcije imatelja pasa, koji o psima blage veze nemaju. Ali o njima mi se sada ne da trošiti riječi, jer je u oba slučaja bila riječ o nadrogiranim nabildanim murjacima u trenirkama iz Svetošimunske (možda drugom prilikom ako će mi se dati). I da se razumijemo, nije me strah pisati o tome. Da bar. Stvar je u tome da je riječ o tolikom debilizmu da uopće ne osjećam izazov i inspiraciju da pišem o tome.

E, sada, ne da mi se nabrajati niti mnoge primjere mnogo uravnoteženijih i sretnijih pasa u Zagorju. Osim onih koji su na lancu, ali da odmah razbijem još jednu prerasudu o psima na selu, a prošao sam mnogo sela u Hrvatskoj: Sve je manje pasa na lancima, a i oni koji jesu, na lancu su dugom najmanje 2 do 2,5 metara, kako piše u Zakonu o zaštiti životinja. U zagrebačkim dvorištima sam se također nagledao pasa na lancima.

Izvor

Samo ću ukratko prepričati razgovor dvojice Zagoraca i jedne žene, slavonskog naglaska, kojeg sam čuo u obližnjem restoranu pijući prvu ranojutarnju kavu, dan nakon što sam se vratio na selo. Zašto? Zato što je to gotovo savršen primjer na koji razmišljaju seljaci: pse i mačke itekako vole, ali za razliku od mnogih gradskih ljudi, znaju da je pas najsretniji kada je pas i kada zna gdje mu je mjesto u hijerarhiji i da se od psa ne smije raditi čovjeka (dijete), jer tada stvaraš nesretnog i konfliktnog psa.

Dolazi stariji Zagorec na šank, a trenutak kasnije i ta žena u četrdesetima. I kaže žena konobaru (Zagorcu):

– Joj, kako sam tužna, mačka mi je pregazio auto. Ma sjećaš se onoga moga mačka. Ma nije mi niti do čega, bio je poseban, stvarno nešto nevjerojatno. I eto… Nema ga više… – kaže žena gledajući u stranu, suznih očiju.

– Aaa… Onaj, jači malo. Kak ga ne bi znal. Stalno se tu vrzmal. Da, bil je dober stvarno – odgovori konobar.

Na to će stariji sijedi muškarac:

– Ja to ne razmem. Pa cucki, mački, sve životinje… Pa i oni su živa bića. Ja ne razmem te ljude. Kaj im je teško prikočiti malo – kaže starac.

– Je, to je istina. Al opet, nije cucku i mačku mesto na cesti, kaj ne ? – kaže odriješito konobar, koji je kasnije rekao da je i sam imao psa kojega je obožavao.

– Dobro, nije. Al ima idiota kaj ih namjerno hoćeju zgaziti. To im je gušt. Ja to ne razmem. To su divljaci. Pa kak im nije žal – kaže starac.

– Da. Imate pravo. Svakakvih ljudi danas ima. Ti niti pred čovjekom ne bi zakočili – dobaci žena.

– Je, morti ima i takvih. Al opet, ja sem imal cucka. Psu nije mesto na cesti. Kaj ak vozač naglo zakoči, pa izazove lančani sudar, il sleti z ceste i ubije sebe il pregazi nekog čovjeka? Pravila mora biti – zaključio je konobar razgovor o cuckima i mačkama.

Tog konobara znam duže vrijeme. Postao mi je antipatičan kada mi je, nakon što sam više puta sa svojim psima išao na kavu, ali isključivo na terasu, jednog dana zamolio da više ne dolazim s psima, jer ipak je to restoran.

Moram priznati da sam ga nakon toga počeo gledati kao mrzitelja životinja. Tek mnogo kasnije, a posebno nakon ovog razgovora, shvatio sam da je svaka njegova rečenica bila na mjestu!

Psi su životinje čopora i zato su sretni jedino ako znaju svoje mjesto u hijerarhiji i ako imaju čvrstog vođu čopora, što konstantno ponavlja i slavni Cesar. U suprotnome, dogodit će se da ćete imati frustriranog i nesretnog psa, zbog kojega ćete i vi u odnosu s njim biti frustrirani i nesretni. Ili još gore, završiti na sudu.

Uglavnom, nakon što sam više od deset godina obilazio hrvatska sela i zadnjih pet godina živio u Zagorju (odnedavno opet), raspale su se moje tipične gradske predrasude o odnosu seljaka sa psima i mačkama.

Zaključak: Svugdje ima zlonamjernog ološa i mučitelja s jedne strane i istinskih ljubitelja i znalaca o tim životinjama s druge strane. Ništa više nema mučitelja i neznalica selu nego u gradu. Čak… Hm… Mislim da ih je više u gradovima. Barem prema mojim iskustvima i medijskim izvještavanjima.

Povijest gluposti: Kada hraniteljici odsjecaš glavu, jer je Sotonin podanik

Home

Autor: Sergej Trajković

Sjedio sam na kauču i gledao televiziju. Ona se počela nježno obavijati oko mene.  Oprezno, polagano, u strahu da je ne bi maknuo sa sebe, zbacio na pod. Nije željela biti prenametljiva. Laktovi su mi bili na koljenima, prsti šake spojeni. Usredotočio sam se na večernje vijesti.

Kada me obgrlila, glavom mi je skliznula niz lijevu ruku. Otkliještio sam prste, otvorio šaku. Ona mi je, još opreznije i sporije, stavila svoju glavicu na ispruženi dlan.

Automatski, refleksno sam joj počeo gladiti bradu. Onako kao što psa ili mačku gladite po bradi, u čemu te životinje izuzetno uživaju. To ih smiruje. Uživala je i ona. To ju je hipnotiziralo. Umirila se, opustila sve svoje mišiće upijajući moju toplinu.

I dalje sam gledao televiziju. Počeo je film, kojega, da čovjek ne povjeruje, nisam gledao. Nije bio od onih koje repriziraju pet puta godišnje. Preuzela me radnja filma. S vremenom sam već zaboravio na nju, prestao je osjećati na svojem tijelu, ali ruka mi je automatski i dalje gladila njen mekani, svilenkasti vrat.

Vrijeme je uz film brzo prolazilo. Kada je završio, počeo sam osjećati njenu težinu. Shvatio sam da mi je ruka utrnula, a prsti je prestail maziti. Osjetila je to i ona. Počela je opet naprezati mišiće, lagano glavom kretala naprijed natrag, malo je digla, pa opet spustila, u nadi da ću je ponovno krenuti maziti.

Više nisam mogao izdržati. Nakon dva sata, počeo sam osjećati svu težinu njenog tijela. Ruku gotovo da i nisam osjećao. Osjetila je i ona, očito, da je postala naporna i suvišna te je počela silaziti, isto tako nježno i polako kao kada se obavijala oko mene.

I tako je tog jesenjeg dana 2005. godine, žuta paragvajska anakonda teška 30-tak kilograma i dugačka nešto manje od četiri metra, nakon hipnotizirajućeg tretmana sišla s mene i sama otpuzala u ogroman terarij, gdje se pridružila drugoj.

Inače, paragvajske anakonde za razliku od maslinastozelenih koji prirodno obitavaju u sjevernijim močvarnim krajevima Južne Amerike, rijetko narastu duže od šest metara.

Eto toliko o tim “ogavnim, ljigavim” stvorenjima, od kojih je iscrpljeni, nemaštoviti i primitivni Hollywood uspio napraviti krvožedne ubojice kojima je jedini cilj uništiti ljudsku vrstu. Ne, dragi moji, mi uništavamo njih.

I sve druge zmije. Ajmo odmah lopatom po glavi!  A onda poljoprivrednici po medijima kukaju zbog sve učestalijih najezdi voluharica koje im uništavaju usjeve, a ostali bacaju novac za otrove protiv miševa i štakora.

Kako se ono kaže: Nemoš i ovce i novce!

A ove moje su bili mladunci iz zoološkog vrta, koje sam nakon što su narasle toliko da im je terarij, koji je zauzimao četvrtinu mojega stana postao premalen, vratio u zoološki vrt.

Kad god vidim zmiju u prirodi, sretan sam jer znam da nade za čovječanstvo možda još ima. Ali u Jakovlju, primjerice, nisam vidio niti jednu u četiri godine. Tamo je mnogo glava palo.

A onda mi dođe susjeda i na nekom zagorskom dijalektu se pola sata žali kako su joj štakori poklali piliće i pojeli kukuruz, a voluharice desetkovale vrt. E jebiga stara, trebala si o tome razmišljati dok si, kao i mnogi drugi tamo, desetljećima i stoljećima provodila genocid nad zmijama.

Više puta mi je preko plota dobacila, kada sm zašao u šipražje koje sam namjerno pustio da raste na svojoj parceli: Naj tamo iti, ima kača ! Bu te grizla!

“Nadam se tome već godinama, ali zasada još ništa. Čak niti košuljicu od presvlačenja kože nisam vidio u okolnim šumama”,  odgovorio bih joj potišteno, provlačečći se kroz korov i gledajući prema dolje, a ona me uvijek samo zbunjeno pogledala, ne shvaćajući što sam htio reći. I vjerujem, nažalost, da stvarno nije shvaćala.

Ne krivim je. Samo se drži onoga što su je njeni stari naučili, a što je velikodušno poučavala Crkva: “Zmije su zlo, sam Sotona !”

I što da ja njoj kažem. Dva puta sam joj pričao o prirodnoj ravnoteži, u kojoj zmije igraju ogromnu ulogu, ali nije me doživjela. Radije će misliti da su sve zmije otrovne i zli Sotonini ratnici pa kupovati mišomore i trovati zemlju koja ju hrani, a onda se žaliti kak nema penez.

E pa stara, zaboli me, ali se brinem za budućnost svog djeteta na ovom planetu prepunom imbecila koji ne vide dalje od nosa i trenutne zarade.

Jednom, ak će mi se dati, napisat ću nešto o “lovu” na poskoke i druge zmije po Velebitu, Kordunu i Maksimiru.

Zašto imam fobiju od suše ?

 

Home

Autor: Sergej Trajković

Hercules ili polarni vrtlog, kako su nezabilježeni val hladnoće u SAD-u nazvali znanstvenici, zaustavio je tu “najnapredniju” državu. Kod nas, pak, toplice, kao da je jesen. Ne znam da li više sve to može ikoga čuditi obzirom da se zadnjih godina(prisjetite se malo), sve učestalije manifestiraju nagle promjene vremena: 2011. i 2012. – godine rekordnih suša, 2013. – rekordne kiše. Prošle zime snijega da su i gorštaci ostali u šoku, ove zime ga, pak, nema niti na Velebitu…

Vjerovali ili ne u pojam “globalnog zatopljenja”, uzrokovanog ljudskim poremećajem u ponašanju na način da je smisao života postao trošenje, činjenica je da se ono na što su znanstvenici još prije desetak godina upozoravali preko medija, upravo događa: (pre)nagle promjene vremena. Pa, sjetite se koliko je u Hrvatskoj samo ovoga ljeta bilo oluja koja su čupala hrastove i odnosila kuće, razbacivala aute…

Zemlja je opet pokrenula program samopročišćenja, ali ovaj ga je puta ubacila u petu brzinu. Neki će me sada nazvati pesimistom, ali prateći ekološke teme, promatrajući i bilježeći brzinu promjena, mogu vam sa 99,9-postotnom sigurnšću reći da se program samopročišćenja više nemože zaustaviti.

Povijesna činjenica je da je ekstrema bilo i prije, a izmjene perioda zatopljenja i malih ledenih doba u povijesti Zemlje događale su se gotovo oduvijek. No, isto tako su svi ti znanstveni softweri na svijetu nedavno šokirali te znanstvenike: promjene se nikada nisu događale brže i kraj svijeta kakvog poznajemo će se dogoditi stotinjak godina ranije !

Badave protokoli i dogovori. I da ovoga trenutka sve stane, svi prestanu trošiti sve moguće izvore energije, izrađivati i kupovati sve ono što nam treba i netreba, kasno je. Ustalom, možete malo izguglati pa se uvjeriti da to ne mislim samo ja, nego i mnogi svjetski znastvenici, koje nisu uspjeli ušutkati.

Panika je nastala kada su nedavno shvatili da su se malo zajebali tako da su unijeli neke krive podatke i krivo protumačili neke unesene varijable u program, pa su ostali u šoku. Brzo su ušutkani, a njihova poruka je gotovo neprimjetno zabilježena u nekim medijima i zatim brzo izbrisana: Život kakav poznajemo na Zemlji, rekli su, neće nestati oko 2150. godine, nego za 50-tak godina najviše !

Ali najbolje da to opišem kroz osobno iskustvo koje sam doživio davno, a napisao prije dvije godine.

(tekst napisan 25.08.2012.)

U našem bunaru još nema vode, a kako bi je i bilo kada je jučer zabilježen povijesno najniži vodostaj Save, ali i mnogih drugih rijeka. Susjed 300 metara niže kaže da od kada zna za sebe, u potoku koji prolazi kraj njegove kuće, nikada nije bilo manje vode. To je bilo prije dva tjedna. Nisam imao vremena pogledati potok zadnjih dana, ali vode možda uopće više nema.

Jezero uz Zagorsku magistralu, gdje nedjeljom dolaze ribiči, već 14 mjeseci nema otočić koji je tu bio od kada sam kao mali dolazio u Zagorje. To je sada jezerce s velikom poluotokom. Kako je preživjelim ribama, bolje da ne znam.

Ali nažalost, jednom sam saznao. Nisam se toliko gušio u nedostatku kisika, koliko od neopisive žeđi.
Bilo je to davno, 2002. godine, također dosta sušne i vruće, kada sam drugi puta u životu odlučio propješačiti dobar dio Velebita. Prvi puta je bilo onako više izletnički, do Zavižana, pa na sjever u Liku do Kutereva. Krenuli smo od Senja, preko Zavižana, pa Premužićevom stazom do Alana i zatim spust po oštrom kamenju i stijenama do Jablanca.

Zato i pišem opet o vodi, suši… Zato što sam jedva preživio, dehidrirao gotovo do stupnja haliciniranja…
Upravo zbog tog gadnog iskustva, kada mi se na najgori mogući način u sjećanje usjekao strah od nedostatka vode, čudim se i, moram priznati, zlo mi je od onih koji s nevjerojatnom lakoćom pričaju o suši, ili još gore, uopće ne pričaju. Kao da su slavine neki čarobni izvor iz kojega će nakon laganog pokreta ruke uvijek poteći voda. Kao da će rijeke i jezera u kojima se kupaju, love ribu ili samo uživaju u pogledu, zauvijek biti puni vode.
Ništa nije zauvijek. Zauvijek su jedino promjene.

No, vratimo se Velebitu, proklete i najljepše planine na svijetu, zbog koje sam prije par dana kupio kanister od 1000 litara i odlučio ugraditi žlijebove na staroj hrastovoj štali, napraviti cijevovod, i skupljati kišnicu. I nadati se da će bunar, kojega smo dali očistiti prije desetak dana barem na proljeće “proraditi”. Barem za zalijevanje vrta i voćaka, jer znam kako se osjeća žedno biće. Nakon četiri dana provedenog toga lipnja na Velebitu planinario sam još dosta puta po raznim brdima, i uvijek bio u panici zbog vode.

Tako da mi je ruksak, zajedno sa šatorom i vrećom za spavanje, težak 20 -tak kilograma, dobrim dijelom bio ispunjen bocama s vodom. Osim kada sam išao na Žumberak. Ta je planina jedna velika spužva. Ali kažu stari, niti približno kao nekada. Na stotine je izvora i potoka u zadnjih pedesetak godina presušilo. Ipak, još ih je dovoljno da nemoraš tegliti hrpu boca s vodom.

Sve je bilo u redu do Zavižana. Relativno kratak, ali strm uspon od Senja do tog vrha, počeo je – kišom ! Kišica pada, mi mokri, ali dosta je toplo. Oko 23 stupnja. Zadnje što bi mi tada palo napamet je bilo da bi mogli ostati bez vode, na surovoj, užarenim stijenama sazdanoj planini. Naljepšoj na svijetu.

Odlučili smo ići malo dužim putem radi ljepšeg krajolika, pa smo do Zavižana došli za nekih četiri, pet sati. Na Zavižanu odspavali noć, koja je bila dosta hladna, i krenuli Premužićevom stazom. Iskusni je planinari zovu šetnica, ali meni je tada bila sve samo ne stazica za šetnju. Stalno usponi i padovi, istina ne strmi, ali brojni. Na šumom zaklonjenim mjestima, na sred puta su još bili ostaci zapuha snijega. Štapovima smo probavali je li ispod sloja snijega kakva rupetina, da ne propadnemo. Velebit je pun vrleti i takvih rupetina, čak i na stazama.
Mnoge je to stajalo loma noge ili barem isčašćenja ili istegnuća gležnja, pa čak i koljena.
Nismo baš toliko bili blesavi, pa smo na Zavižanu obnovili zalihe vode. No, pokazalo se da to neće biti dovoljno. Svatko je u ruksaku nosio barem pet litara.

Nakon uspona, prolazaka kroz bajkovite “hodnike” u stijenama kakve samo priroda može napraviti, hodajući po uskim kozjim stazicama, dok je ispod nas s lijeve strane provalija od stotinjak metara, a s desne dvadesetak metara visok zid od stijene, uživali smo…. Tad sam se bezuvjetno zaljubio u Velebit, ali i dobrano naučio poštivati planine. Tada sam, dotada najjače, osjetio strahopoštovanje, postao skroman i osjetio koliko sam zapravo nevažan i malen pred zamkama prirode. Kao i svi mi.

Ali, na neki neobjašnjiv način ipak sam postao ovisan o toj planini. Možda upravo zbog tog osjećaja malenkosti i ništavnosti, pomješanog s nikad snažnijim osjećajem slobode. U tom trenutku, htio ne htio, svi problemi, obaveze, padnu u zaborav. Priroda ih izbriše. Koncentriran si samo na sada, na preživljavanje, na uživanje, na to kako doći do cilja. A cilja zapravo nema. Cilj je upravo to. Biti na planini i osjećati se kao da si oduvijek tu i kao da se nikada nećeš vratiti starim problemima. Sve je tako daleko, problemi postaju tako maleni i nevažni u odnosu na trenutak u kojem postojiš u toj divljini. Većina planinara zna o čemu pričam.

Nakon tog uspona po vrletima, odjednom spuštanje prema šumi. Silazimo, ulazimo u tu nisku šumicu, a koraci nam sve dublje propadaju. Močvara ! Nemreš verovat ! Ok, prešli tu močvaru(kasnije saznali da je na mjestu tog blata u koje smo propadali do gležnja, bilo jezerce). Dakle, na Velebitu je, zapravo trajala suša. Unatoč onoj kišici od Senja do Zavižana, unatoč onim ostacima snijega. Ali kako smo dalje odmicali znakovi suše su bili sve očitiji. No, niti tada se još nismo brinuli. Vode je u ruksacima još bilo dovoljno do Alana, gdje je planinarski dom, a nije bilo ni vruće.

Ipak, napor je činio svoje. Gubili smo tekućinu, pa tako i pili vodu, umjereno ali redovito. To je za organizam najbolji način da ne podlegneš dehidraciji, a istovremeno štediš vodu. Nakon toga opet uspon, u daljini Rožanski, Hajdučki i razi dugi kukovi, oštri vrhovi. Tamo gdje je bilo zemlje, sve je bilo prepuno otisaka medvjeđih šapa. Pa gnijezda orlova, čak i tri metra široko surog orla, kojim sam bio očaran. I dok su me požurivali, ja si nisam mogao pomoći. Kao niti danas. Obožavam proučavati divlje životinje u svom elementu. I tako, sa žuljevima, iscrpljeni ali sretni, došli mi konačno do Alana.

U domu nikoga, što je tada bilo normalno. Još bolje, mislimo si. Sve do trenutka kada smo otvorili bunar. Zalihe vode za piće su nam bile pri kraju. Po osobi možda dvije litre(od Zavižana do Alana ima jedno 7 do 8 sati hoda), i tko god kaže drukčije, samo se hvali. Osim ako ne nosi ruksak od 20 kilograma na leđima. Otvorili mi bunar, veselo isčekujući svježu hladnu vodu da nam krene niz grlo, a onda šok. Ubrzo i panika. U bunaru već poluraspadnuti leš neke životinje. Mislim da je bila lasica, ali obzirom na stupanja raspadanja nisam bio siguran. U svakom slučaju, briši kući propalo. Voda nije za piće !

– A u pi… mater… ! – tiho i prestrašeno smo gotovo istovremeno ispalili.
Gledamo oko doma, u domu, ne bi li našli kakvu vodu. Običaj je da zadnji tko je bio, uvijek nešto stavi onome tko će doći. Ostavili su. Ali samo nacijepana drva za peć, nešto ulja i soli.
Bit će, mislimo si, da ovdje dugo nitko nije bio, iako je dom u Alanu čak i tada bio poznat i relativno često posjećen.

Danas je druga priča. Obnovljen je, više manje je tamo stalno domar, a i planinara i avanturista je više. Velebit je tada još bio planina za “lude” planinare, danas je prepun penjača, izletnika… Razlog je i to što su neke ceste asfaltirane, neki novi putovi probijeni. Iskreno, ne bih želio da i od Velebita naprave masovnu turističku destinaciju. Ali gotovo sam siguran da neće uspjeti. Dokaz su vijesti o poginulim, ozlijeđenim ili izgubljenim turistima koje je morao spašavati GSS. U prosjeku preko ljeta svaki tjedan do dva jedna takva vijest( prošli tjedan se kod Lubenovca izgubio cijeli njemački razred, unatoč vodiču, pa ih spašavao GSS.)
Ne da se Velebit samo tako. Nikada ga neće u potpunosti pripitomiti. A u tim pokušajima planina će se sve žešće braniti. Pobit će ili sakriti pod svoje labirintima ispunjeno okrilje mnoge ljude.

Ipak, nakon početne zabrinutosti zbog nepitke vode u bunaru, brzo smo se opustili. Veeelika greška. Počeli smo podcjenjivati planininu, a tada planina ubija. Fino smo se raskomotili, zapalili vatricu za rošitlj, liječili žuljeve… Čak se nismo udostojili niti otići do obližnjeg Lubenovca, gdje bi možda našli vodu. Ma tko će sada tamo, ajmo se mi opustiti, pa na spavanje, kažemo si. U međuvremenu je čak došla manje ekipica, neki Dalmatinci, pa smo čak malo i zafeštali, ispekli kokoš, popili rakije…

Drugi dan smo uživali. Odlučili smo malo kasnije krenuti dolje prema Jablancu – odnosno civilizaciji. Opet greška. Izračunali mi po karti nekako da do dolje ima oko dva do tri sata hoda, pa što da se žurimo.
Međutim, pri spuštanju, na jednom račvanju kozjih stazica, uspjeli smo krivo skrenuti i u startu izgubili sat vremena. Vode ostalo još oko pola litre po glavi. Skoro pa ništa. Sunce upeklo, temperatura se odjenom digla do usijanja kako smo skakali od stijene do stijene prema dolje. U daljini vidimo more. Izgledalo je kao da smo tamo za čas. Tako mi popili i tih pola litre. Možda i nebismo tako olako to učinili da, prema karti, na deset minuta hoda desno nije bio ucrtan izvor. Pa to te ja pitam. Nema frke, evo vode.

Ali malo sutra.
Prijavim se da ću sam do izvora napunit boce, jer glupo je da svi trošimo snagu. Kako sam išao, tako me dublje gutala šikara. Deset minuta se pretvorilo u nekih pola sata hoda. Kada najednom na stijeni strelica iznad koje piše: ” izvor, deset metara”.
Sav sretan krenem ja. A tada šok koji se nije mogao usporediti s onim kada smo vidjeli strvinu u bunaru. Izvor presušio ! Nema kapi vode !
Ništa, zaključimo. Ajmo dalje. Koliko god nam je moral pao nakon zadnje nade da ćemo naći vodu, znali smo da bi bilo najgore stati. Kada u planini staneš i dopustiš da te preplavi panika, onda si mrtav čovjek. Ajmo mi prema Jablancu. Tada smo već, zaboravih reći, bili gadno žedni, ali situacija nije bila kritična. Vjerovali smo da imamo još oko sat do Jablanca. Vraga sat. Nikad kraja. More se činilo blizu, a nakon sat i pol hoda nije bilo ništa bliže. Koji k….?!

I tada smo samo šutke počeli gotovo trčati nizbrdo po kamenju. Pravo čudo da netko nije krivo stao. Polomio bi se ili barem uganuo gležanj.
Moral je bio sve niži, samo smo šutjeli jedno vrijeme, a onda je počelo ono najgore. Počeli smo biti ljuti jedni na druge, ali se suzdržavali. Tu i tamo je izletjela neka kritika tipa “tko me nagovorio na ovo”, “je…. te ta sigurna karta”, “trebali smo u Lubenovac”… Zatim je počelo “nemogu više, umirem od žeđi”, “zar si morao popiti onu litru vode” i slično.

Nakon pola sata više niti toga nije bilo. Samo tišina, neko čudno zujanje u ušima i “bježanje” slike. Kad god digneš pogled s kamenja, slika se miče, leluja…. Prvo znakovi dehidracije. Vrućina i napor su odmagali. Puno smo se znojili zbog sparine. Zatim više nisam, a kasnije sam saznao niti drugi, uopće osjećao da hodam po tom vražjem kamenju. Kao da sam lebdio. U glavi sve snažniji pritisak, u ušima zujanje, vid poremećen…. Čak više nisam niti osjećao žeđ. Čudno.

Letjeli smo po tom kamenju kao zombiji. Zatim su počeli neki čudni trnci u mišićima. Prvo noge, a s vremenom svugdje. Više uopće nismo dizali pogled da bi vidjeli koliko smo daleko od ceste kod Jablanca. Strah nas je bilo uopće razmišljati koliko je još do kraja. U jednom sam trenutku začuo krik iznad glave. Stao sam, podigao pogled i vidio na jednoj litici orla kako stoji na rubu gnijezda. Vid mi se mutio pa nisam mogao razabrati koja je to vrsta orla bila. A i više mi to nije bio prioritet.

Zatim sam, spuštajući pogled, odlučio skupiti hrabrost i pogledati prema horizontu. Vidio sam veliku vodu koja se talasa, na samo dvadesetak metara od mene. Bio sam uvjeren da to nije more nego jezero s kristalno čistom, hladom pitkom vodom… Kasnije sam saznao da sam počeo halucinirati. Nekoliko puta mi se učinilo i da čujem žubor potoka. Ipak, samo sam šutio, strahujući da mi netko ne bi pokvario tu idilu. Da mi ne bi rekao da je to jezero mnogo dalje ili da ga, ajme užasa, uopće nema !

Zadnjih 200 metara se uopće ne sjećam. Uspjeli smo se spustiti na cestu malo dalje od centra Jablanca i nekih 100 metara dalje ugledali benzinsku stanicu. Čim sam kročio na cestu, sjećanje se vratilo, moral skočio ! Trčali smo s ruksacima do te benzinske i napili se vode. Isprva zbog naotečenog grla nismo niti mogli popiti puno, ali smo malo po malo dolazili sebi. Ne znam št bi se dogodilo da smo imalo još sat ili dva pješačenja. Nemogu prognozirati bi li izdržali, bi li stali i prepustili se, čekajući GSS.

Znam, tada sam bio glupan, početnik u odnosu s planinama. Podcjenio sam je. Prvi i zadnji puta u životu. A taj strašan osjećaj kada znaš da hodaš po tankoj liniji između života i smrti kod ljudi uzrokuje samo dva osjećaja: ili potpuno i sumanuto zavoliš planinu ili je zamrziš i više joj se nikada ne približavaš. Nema sredine. Kod mene je iz nekog razloga prevladao ovaj prvi.

Više puta kasnije sam išao na Velebit i to sam. Al više nikada s osjećajem nadmoći, podcjenjivanja…

I ništa mi se strašno nije dogodilo. Ali upravo zbog tog strahopoštovanja i skromnosti kada god se nađem u njenom zagrljaju nemogu reći da nikada neće…