Autor: Sergej Trajković
Sjedio sam na kauču i gledao televiziju. Ona se počela nježno obavijati oko mene. Oprezno, polagano, u strahu da je ne bi maknuo sa sebe, zbacio na pod. Nije željela biti prenametljiva. Laktovi su mi bili na koljenima, prsti šake spojeni. Usredotočio sam se na večernje vijesti.
Kada me obgrlila, glavom mi je skliznula niz lijevu ruku. Otkliještio sam prste, otvorio šaku. Ona mi je, još opreznije i sporije, stavila svoju glavicu na ispruženi dlan.
Automatski, refleksno sam joj počeo gladiti bradu. Onako kao što psa ili mačku gladite po bradi, u čemu te životinje izuzetno uživaju. To ih smiruje. Uživala je i ona. To ju je hipnotiziralo. Umirila se, opustila sve svoje mišiće upijajući moju toplinu.
I dalje sam gledao televiziju. Počeo je film, kojega, da čovjek ne povjeruje, nisam gledao. Nije bio od onih koje repriziraju pet puta godišnje. Preuzela me radnja filma. S vremenom sam već zaboravio na nju, prestao je osjećati na svojem tijelu, ali ruka mi je automatski i dalje gladila njen mekani, svilenkasti vrat.
Vrijeme je uz film brzo prolazilo. Kada je završio, počeo sam osjećati njenu težinu. Shvatio sam da mi je ruka utrnula, a prsti je prestail maziti. Osjetila je to i ona. Počela je opet naprezati mišiće, lagano glavom kretala naprijed natrag, malo je digla, pa opet spustila, u nadi da ću je ponovno krenuti maziti.
Više nisam mogao izdržati. Nakon dva sata, počeo sam osjećati svu težinu njenog tijela. Ruku gotovo da i nisam osjećao. Osjetila je i ona, očito, da je postala naporna i suvišna te je počela silaziti, isto tako nježno i polako kao kada se obavijala oko mene.
I tako je tog jesenjeg dana 2005. godine, žuta paragvajska anakonda teška 30-tak kilograma i dugačka nešto manje od četiri metra, nakon hipnotizirajućeg tretmana sišla s mene i sama otpuzala u ogroman terarij, gdje se pridružila drugoj.
Inače, paragvajske anakonde za razliku od maslinastozelenih koji prirodno obitavaju u sjevernijim močvarnim krajevima Južne Amerike, rijetko narastu duže od šest metara.
Eto toliko o tim “ogavnim, ljigavim” stvorenjima, od kojih je iscrpljeni, nemaštoviti i primitivni Hollywood uspio napraviti krvožedne ubojice kojima je jedini cilj uništiti ljudsku vrstu. Ne, dragi moji, mi uništavamo njih.
I sve druge zmije. Ajmo odmah lopatom po glavi! A onda poljoprivrednici po medijima kukaju zbog sve učestalijih najezdi voluharica koje im uništavaju usjeve, a ostali bacaju novac za otrove protiv miševa i štakora.
Kako se ono kaže: Nemoš i ovce i novce!
A ove moje su bili mladunci iz zoološkog vrta, koje sam nakon što su narasle toliko da im je terarij, koji je zauzimao četvrtinu mojega stana postao premalen, vratio u zoološki vrt.
Kad god vidim zmiju u prirodi, sretan sam jer znam da nade za čovječanstvo možda još ima. Ali u Jakovlju, primjerice, nisam vidio niti jednu u četiri godine. Tamo je mnogo glava palo.
A onda mi dođe susjeda i na nekom zagorskom dijalektu se pola sata žali kako su joj štakori poklali piliće i pojeli kukuruz, a voluharice desetkovale vrt. E jebiga stara, trebala si o tome razmišljati dok si, kao i mnogi drugi tamo, desetljećima i stoljećima provodila genocid nad zmijama.
Više puta mi je preko plota dobacila, kada sm zašao u šipražje koje sam namjerno pustio da raste na svojoj parceli: Naj tamo iti, ima kača ! Bu te grizla!
“Nadam se tome već godinama, ali zasada još ništa. Čak niti košuljicu od presvlačenja kože nisam vidio u okolnim šumama”, odgovorio bih joj potišteno, provlačečći se kroz korov i gledajući prema dolje, a ona me uvijek samo zbunjeno pogledala, ne shvaćajući što sam htio reći. I vjerujem, nažalost, da stvarno nije shvaćala.
Ne krivim je. Samo se drži onoga što su je njeni stari naučili, a što je velikodušno poučavala Crkva: “Zmije su zlo, sam Sotona !”
I što da ja njoj kažem. Dva puta sam joj pričao o prirodnoj ravnoteži, u kojoj zmije igraju ogromnu ulogu, ali nije me doživjela. Radije će misliti da su sve zmije otrovne i zli Sotonini ratnici pa kupovati mišomore i trovati zemlju koja ju hrani, a onda se žaliti kak nema penez.
E pa stara, zaboli me, ali se brinem za budućnost svog djeteta na ovom planetu prepunom imbecila koji ne vide dalje od nosa i trenutne zarade.
Jednom, ak će mi se dati, napisat ću nešto o “lovu” na poskoke i druge zmije po Velebitu, Kordunu i Maksimiru.